Generacija Z suočava se s rekordnim razinama stresa: moderni život čini nas kronično anksioznima

I dalje koristimo mozak dizajniran za život u selima od stotinjak ljudi, ali živimo u svijetu u kojem stotine tisuća ljudi osuđuju i kritiziraju 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu i predlažu neke nove ideale pri svakom trećem ‘skrolu‘. I, prema studiji Harvard Graduate School of Education, zbog toga živimo u stanju kolektivne tjeskobe. Studija je pokazala da su među mladima u dobi od 18 do 25 godina (generacija Z) stope samoprocijenjene anksioznosti i depresije dvostruko veće nego kod tinejdžera, a među glavnim pokretačima su pritisak za postignuće i ekonomske brige (uz nedostatak smisla/smjera, usamljenost i percepciju svijeta kao da se „raspada“).

- Pritisak postignuća plodno je tlo za opsesiju perfekcionizmom: ako se osobna vrijednost podudara s učinkom, onda pogreške nisu događaji, a neuspjeh nije dio putovanja, već osuda na nesreću.

Ali biološka evolucija nije tako jednostavna kao ažuriranje softvera: nema zadani moralni cilj (poput „postati bolji“), a prije svega ne može pratiti brzinu kojom se društvo mijenja. I u konačnici, ne možemo birati kako razvijati svoje mozgove, koji su još uvijek programirani za život u malim selima, a ne u hiperkonekciji. U ovom kaosu, perfekcionizam je način prilagodbe, svojevrsna nužnost za preživljavanje koja, međutim, nije utemeljena na biološkim ili neurološkim temeljima - ističe dr. Jim Taylor, psiholog i profesor na Sveučilištu u San Franciscu.

Sveobuhvatna kultura visokih postignuća

Kada se raspravlja o evoluciji današnjeg društva, najčešće citirana referenca je izvješće projekta „Making Caring Common” na Harvard Graduate School of Education, temeljeno na istraživanju provedenom diljem SAD-a. Rezultati su pokazali da ta gotovo kolektivna anksioznost među današnjim mladima nije samo njihov osobni dojam: povišen krvni tlak izmjeren je kod 36 posto mladih u dobi od 18 do 25 godina koji prijavljuju anksioznost (u usporedbi s 18 posto kod adolescenata) te kod 29 posto onih koji prijavljuju depresiju (u usporedbi s 15 posto kod adolescenata).

- Nije stvar u tome da je generacija Z krhka, već je to generacija koja ulazi u odraslu dob u eri koja zahtijeva da ljudi budu odrasli prije nego što imaju emocionalne i društvene alate za to. Izvješće Harvarda govori o „pokretačima” ili elementima koji izazivaju kolektivnu tjeskobu: osjećaj besciljnosti i besmislenosti, financijske brige, izolacija i, prije svega, sveobuhvatna kultura performansi. A kad performans postane identitet, neuspjeh prestaje biti fiziološka i okolnosna epizoda te postaje deklaracija neuspjeha. U stvari, to čak nije ni ljudska krivnja. „Krivnja”, ako se to može tako nazvati, jest u tome što nismo adekvatni, to jest nismo prilagođeni ovom svijetu. Nismo evoluirali jer evolucija nema način rada „ažuriraj sada”. Spora je i gotovo ravnodušna prema našim ljudskim rokovima. U međuvremenu, izgradili smo društveno okruženje koje se mijenja brzinom svjetlosti u svim sferama, od škole i posla preko društvenih mreža do obitelji i onoga što znači ugled – pojašnjava dr. Taylor.

Brojenje lajkova i pregleda - put u ludilo

- Čini se da je došlo do kratkog spoja. Mozak rođen za upravljanje konkretnim rizicima (glad, isključenost iz grupe, fizička opasnost) sada mora izdržati apstraktne, ali kontinuirane rizike (performansi, usporedbe, prosuđivanja, vidljivost). I to čini najbolje što može, često pritom pretvarajući ambiciju u tjeskobu - kaže dr. Taylor.

Američko psihološko udruženje sve to povezuje s kulturom visokih postignuća, koju opisuje kao ekosustav u kojem djeca i tinejdžeri odrastaju s idejom da je svaki korak test i da se pogreške ne toleriraju. Ta kultura visokih postignuća povezana je s problemima mentalnog zdravlja, a današnji perfekcionizam, koji je nametnut i izvana, povezan je s anksioznošću i depresijom.

- A društvene mreže sve to čine znanstvenijima u stvarno perverznom smislu jer prosudbu transformiraju u brojke: lajkovi, pregledi, pratitelji, angažman. Mozak toliko voli brojke da ih brka sa stvarnošću. Stoga je samopoštovanje sada potpuno ovisno o vanjskom, a vanjsko nisu uski krugovi (oni za koje smo programirani u našem malom selu), već web i zapravo cijeli svijet. A nijedno ljudsko biće ne može podnijeti taj pritisak - zaključuje dr. Taylor.