‘Polizala sam mačju hranu i shvatila da nešto ozbiljno nije u redu‘

Zujalo mi je desno uho. Tjednima. Vrat i ramena boljeli su toliko da sam se budila stisnute vilice, uvjerena da ću prije ili kasnije ostati bez zubi koliko ih stišćem. Jedan dan došla sam doma s posla oko četiri. Zaspala u pet. Probudila se oko sedam, pojela nešto sitno i otišla ponovno spavati u devet. Do sedam ujutro. Probudila sam se mrtva. Anksiozna. U znoju. S noćnim morama ljudi koje znam. Kako kasnim. Kako sam loša. Kako nešto opet nisam stigla. Pokupila sam paket na povratku kući. Raspakirala ga i pokušala si napraviti nešto za jesti.

Sve je krenulo naopako

Novokupljeni remen spremila sam u frižider. Izvadila sam ga iz frižidera sa suzama u grlu, ali nisam plakala. Nisam mogla. Tuširanje je postalo sporadično. Ne ovaj put zbog kože, nego zbog umora i bezvolje. Kad bih ušla pod tuš i krenula prati kosu, šampon bih istisnula u dlan i utrljala ga u čelo kao da je gel za umivanje, a ne proizvod za kosu. Opet nisam plakala. Bila sam očajna. Ljuta. Slaba. Umorna. Navečer bih pokušala nešto gledati ili čitati, ali nije išlo. Ili bi krenula dvoslika pa bih ugasila svjetlo i otišla spavati ili bih shvatila da već pet minuta čitam isti redak i ne znam što sam pročitala. Nije išla ni hrana. Dane u kojima sam skuhala nešto više od pašte i gotovog umaka mogu nabrojati na prste jedne ruke. Iste one koja bi mi se, zajedno sa svojom sestrom blizankom, do kraja dana tresla od umora.

Otvorila sam mačkama konzervu hrane. Onu koja se prodaje na drugom kraju grada jer jedna jede samo i isključivo tu. Inače razbije stan po noći. A ja sam samo htjela spavati. Otvaram konzervu, uzimam žlicu i prstom povučem sadržaj u zdjelicu. Automatizmom poližem kažiprst kao da je na njemu slastičarska krema, a ne mačja hrana od piletine. Stojim u kuhinji na rubu suza. I opet ne plačem. Rekoh, barem jedem. Nema veze što je mačja hrana.

I nema veze što sam dan ranije gotovo isto napravila s deterdžentom za veš koji je curio niz ladicu perilice. Kefir i tekući deterdžent izgledaju iznenađujuće slično kad si umoran. Okus im nije ni približno isti. Opet nisam plakala. Nisam se ni smijala.

Život je postao ravna linija osim onih osam sati na poslu tijekom kojih sam visoko funkcionalna žena. Nakon toga ližem deterdžent, gledam dvoslike i tresem se dok spavam. Slušam jednu te istu playlistu godinama. Sad mi ne paše ni ona. Ne paše mi ni buka ni tišina. Najradije bih da ne moram ništa. Možda čak ni postojati. Sve rjeđe sam gladna. Znam da moram jesti pa posegnem za prvim što vidim. Banana. Proteinski puding. Kutija keksa. Ako ničeg nema, mačje hrane sigurno ima.

Dobro, to se dogodilo samo jednom. Slučajno. Od umora.

Tek nakon nekoliko mjeseci palo mi je na pamet zamoliti lokalni dućan da mi naručuje te konzerve kako ne bih nakon posla morala preko pola grada po njih. Gužva, buka i četiri kile konzervi u rukama počeli su mi izgledati kao planinarenje.

I osjećala sam se glupo što mi tako jednostavna stvar nije ranije pala na pamet. Leđa su mi prekrile crvene kraste sa slojevima bijelih ljuski. Sve to svakodnevno skrivam košuljama za posao. Onim istim košuljama koje gomilam jer dress code nema nikakve veze s onim što ja jesam. Stan je zatrpan odjećom. Onom koju nosim. Onom koju možda budem nosila. I najvećom hrpom, odjećom za posao. Jednu knjigu razvlačim po mjesec dana. Prošle godine u isto vrijeme pročitala sam jedanaest knjiga od po petsto stranica. Sad držim otvorenu knjigu na istoj stranici već treći dan i ne znam što sam pročitala.

Mačke su jele, knjiga je dobra, ali ja nisam!

Ne znam ni jesam li jela. Možda sam se otuširala. Mačke jesu jele. To znam. Preskačem hrpu odjeće i rušim se u krevet pored knjige koju ne vraćam u knjižnicu jer je želim završiti. Knjiga je stvarno dobra. Ja nisam.

Umorna sam. Spavam i još sam umornija. Vrat boli sve više, krasta je sve više. Uzimam neku viskoznu košulju jer se u njoj barem ne vidi znoj i ne moram je peglati. Na povratku kući uzimam konzerve iz dućana. Pored tog dućana je ljekarna. Sjetim se toga tek kad zaključam vrata stana. Padam u krevet. Nisam jela. Boli me glava. Ako se probudim, bit će to jer su mačke gladne.

Ako slučajno opet poližem prst, možda će to biti jedino što sam pojela cijeli dan. Budim se. Skin care, lagana šminka i košulja. Pravim se da se ne vidi fleka od skyra koji sam jela hodajući po stanu. Košulja je bijela pa se ne vidi. Uzimam proteinski shake iz frižidera i trpam ga u torbu za posao. Onaj isti koji sam nosila jučer i prekjučer pa vratila doma. Taj tetrapak ima više kilometara u sebi nego prosječan čovjek u tjedan dana. Camino jednog tetrapaka.

Mojih četrnaest tisuća koraka završava zaključavanjem vrata stana, maženjem mačaka i skidanjem svega sa sebe.

Mogla bih i na WC. Nisam bila od jutros.

Do idućeg puta,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.