Naša nova autorica govori o najintimnijim detaljima svog života...
 Foto: iStock
Čudna sila

Već znam, prevarit ću ga...

Vjerujem svojoj intuiciji, nikada me nije iznevjerila. Neupitno je da će se to dogoditi, uletit ću drugom u postelju... I uživat ću!

Bila je zima kad sam saznala i to ne baš na lijepi način da me čovjek s kojim sam već nekoliko godina - vara. Eh, ali neću vam sada o tome jer to je priča za sebe. U ovom trenutku više me "grebe" koliko je ta životna epizoda ostavila traga na nama, zapravo na meni.

No, da, vara me. Otkriven, dapače ulovljen, nema gdje, nema razloga izgovarati se. Nema načina na koji bi me uvjerio u suprotno.

Šok. Nevjerica. Jad. Tuga. Bijes. Ma ne znam ni nazive svih osjećaja koji su me u tom trenu obuzeli. A vani zima. Mrak. Obuvam tenisice, navučem jaknu, uzimam kutiju cigareta i izlijećem u mrak. Hodam i hodam u gluho doba noći oko zgrada. Otvaram YouTube na mobitelu i na najjače raspalim aktualni hit. Slušam riječi i grmim. Policijsko vozilo prolazi pored mene dok palim cigaretu i kroz suze pjevam stihove za koje ću kasnije shvatiti da se lijepo slažu s novonastalom situacijom. Kako zgodno. Sjednem na stubište uz jednu zgradu, progutam knedlu i u rukav pidžame obrišem suze i nos. Mislim si što sad.

- Kvragu, što sad? - mrmljam.

- Kako je mogao? Kako je mogao? K-a-k-o je mogao? ... - izustim desetak puta.

I traje taj moj monolog. I traje. Odjednom podignem glavu na zvuk prve ptičice. Sviće.

- O Isuse. - uzviknem jer je očito da moram doma prije nego netko pozove Hitnu pomoć zbog luđakinje koja cvileći ispred njihove zgrade naizmjenično razgovara sama sa sobom i pušta tu očajnu pjesmu iznova i iznova.

...

Prijao mi je hladni tuš. Obukla sam se i otišla na posao. Svi lijepo pozdravljaju u rano jutro, a ja se ponašam kao da je sve u redu. Časkam o vremenu, planiram ručak s kolegicom, zovem sestru kao i svakog jutra. A onda pomislim kako nisam normalna. Odlazim u toalet i puknem sama sebi šamar ne bi li osvijestila što mi se događa. Očekivano, završim uplakana na podu okružena toaletnim papirom kojega nije bilo dovoljno da obriše suze. Odjednom, kao da me grom udario. Pomislim pa što sad, nije da sam jedina.

- Ajde, doživjela si i gore stvari. Neće te ubiti. - govori mi unutarnji glas.

U tom trenu odlučim da ću probati spasiti stvar.

I tako je i bilo. Da, nije bilo lako, trajalo je neko vrijeme, dugo vrijeme, ali strasti su se smirile.

...

Prošle su gotovo dvije godine.

- Imamo novog kolegu. - govori mi zagonetno se smješkajući kolegica.

- A da? - upućujem joj pogled ne bih li doznala nešto više.

- Ma šalim se, bezveznjak. Vidjet ćeš i sama. - skrati ona priču.

Međutim, ispostavilo se vrlo brzo da je novi kolega sve samo ne bezveznjak. Odjednom, ponovno gledam na muškarce, na tog dotičnog muškarca, kao što sam nekada gledala svog Gospodina. A njega, Gospodina, sve manje primjećujem unatoč činjenici da je naš odnos bolji nego je ikada bio. Ili sam barem ja tako mislila...

Dok se mimoilazimo na hodniku, dok si uljudno klimamo glavom u znak pozdrava, mene prolaze trnci. Nekako se dočepam njegovog broja telefona i sama, potpuno svjesno krećem flertati. Sama sebe iznenadim kada sam shvatila da sam ga "ulovila u mrežu" već nakon nekoliko poruka. Ego mi je barem dva broja veći.

Već se zamišljam u njegovu zagrljaju, osjetim njegov znoj na svom tijelu i neviđeno se uzbudim. Da, istina. Možda sam to mogla prešutjeti, ali osjećam sve samo ne sram.

Prolaze tjedni, a naše poruke postaje sve direktnije, zahtjevi sve izričitiji, želje sve prljavije. Ulovim se kako smišljam kako sve to sprovesti u djelo. I sama se zaustavim.

- Čekaj! Čekaj, jesi luda? Ti nisi takva. - opet taj glas u glavi.

- Što nisam? Zašto nisam? - probudi se i drugi.

Traje taj razgovor mojih glasova. Privremeno se otrijeznim. Uvjeravam se kako se sve još da prekinuti. No, ta neka čudna sila ima veću moć.

Vjerujem svojoj intuiciji, nikada me nije iznevjerila. Neupitno je da će se to dogoditi, uletit ću drugom u postelju... Sve sam sigurnija da to ne mogu spriječiti. I ne, ne tješi me činjenica da je mene prevario Gospodin te mi to nije ni opravdanje. A sad kad već znam da će doći do toga, vjerujte, uživat ću!

Zovite me preljubnicom, osvetnicom, prevaranticom... nije mi važno. Ako sam išta naučila u trenutku razočarenja koji sam spomenula, to je da ne treba uložiti sve karte na jednog igrača. Uostalom, zašto bi takvi izleti bili rezervirani isključivo za muškarce? Što? Njima je dopušteno, a ženama nije? Molim lijepo da mi netko kaže gdje to piše?

I da ne bude zabune, i ja sam romantično sanjala o idealnoj vezi koju nitko nikada neće narušiti, trudila sam se iz petnih žila, podređivala svoje želje njegovima... I što sam dobila?

Linker
30. listopad 2024 01:09