Stalno očekujete najgori mogući scenarij? Postavite si jedno pitanje koje otkriva vodi li vas strah ili anksioznost

Kako da znam imam li anksioznost? Može li ona nestati sama od sebe? Je li normalno stalno brinuti?

• Maja

Odgovara Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja

Draga Majo,

Gotovo da ne prođe dan u mojoj terapijskoj praksi, a da mi netko ne kaže: ‘Mislim da sam anksiozan/na.’ Ta je riječ posljednjih godina postala toliko česta da je mnogi koriste kao sinonim za stres, umor ili težak životni period. No nisu svaka zabrinutost ni svaka neprospavana noć znak anksioznog poremećaja. Istovremeno, mnogi ljudi godinama žive s anksioznošću, a da je uopće ne prepoznaju. Zato nije neobično da se pitate: Kako znam imam li anksioznost? Je li normalno stalno brinuti? I može li ona proći sama od sebe?

Anksioznost nas često zarobi u beskrajnom razmišljanju, provjeravanju, izbjegavanju i osjećaju da nikada nismo dovoljno sigurni

MEDIA LENS KING/SHUTTERSTOCK

Je li anksioznost ili strah?

Anksioznost nije znak da ste slabi niti da se ne znate nositi sa životom. Ona je znak da vaš živčani sustav živi kao da je opasnost stalno prisutna, iako je većinu vremena nema. Da bismo razumjeli što je anksioznost, važno je najprije razlikovati strah od anksioznosti, jer ih ljudi često poistovjećuju.

Zamislite da prelazite cestu i automobil iznenada projuri kroz crveno svjetlo. U djeliću sekunde srce vam počne snažno lupati, disanje se ubrza, mišići se napnu, a vi instinktivno odskočite unatrag. Nekoliko minuta kasnije, kada opasnost prođe, organizam se postupno smiruje. To je strah. On je prirodan, zdrav i nužan. Njegova je svrha mobilizirati nas kako bismo se zaštitili. Strah ima jasan uzrok i završava kada opasnost prođe.

Anksioznost izgleda sasvim drugačije. Primjerice, partner kasni dvadeset minuta s posla i ne javlja se na telefon. U tih dvadeset minuta vaš um već je stvorio desetke katastrofičnih scenarija: dogodila se prometna nesreća, završio je u bolnici, nešto je strašno pošlo po zlu. Tijelo reagira kao da se sve to doista događa – srce ubrzano lupa, želudac se stegne, teško se koncentrirate, neprestano provjeravate mobitel ili zovete. Partner naposljetku ulazi kroz vrata i kaže da je bio u prometnoj gužvi. Osjećate kratkotrajno olakšanje, ali već sutra će se isti obrazac ponoviti.

Upravo je u tome ključna razlika. Strah je odgovor na stvarnu opasnost koja se događa ovdje i sada.

Strah nas mobilizira na djelovanje. Anksioznost nas često zarobi u beskrajnom razmišljanju, provjeravanju, izbjegavanju i osjećaju da nikada nismo dovoljno sigurni.

Paradoks anksioznosti

Često svojim klijentima kažem da je naš mozak poput kućnog alarma. Kod zdrave osobe alarm se oglasi kada netko razbije prozor. Kod osobe koja pati od anksioznosti alarm se uključuje već na šum vjetra ili prolazak mačke. Problem nije u tome što alarm postoji - on nam je potreban. Problem je što je postao toliko osjetljiv da nas upozorava i kada stvarne opasnosti nema. Paradoks anksioznosti jest da ljudi najčešće ne pate zbog onoga što im se događa, nego zbog svega što njihov um pokušava spriječiti da im se možda jednoga dana dogodi. Drugim riječima, osoba ne živi u sadašnjosti, nego u budućnosti koju njezin um neprestano pokušava predvidjeti i kontrolirati.

Osim tjelesnih simptoma, anksioznost se očituje i na emocionalnoj i misaonoj razini

RDJAN RANDJELOVIC/SHUTTERSTOCK

Pogađa cijelo tijelo

Anksioznost se ne manifestira samo kroz misli. Ona zahvaća cijeli organizam. Neki ljudi osjećaju stalnu napetost i nemir, drugi imaju osjećaj da se nikada ne mogu potpuno opustiti. Česti su simptomi lupanje srca, stezanje u prsima, osjećaj nedostatka zraka, vrtoglavica, drhtanje, znojenje, knedla u grlu, probavne smetnje ili nesanica. Mnogi se uplaše da imaju ozbiljnu srčanu ili neurološku bolest pa obilaze liječnike, iako su nalazi uredni. To ne znači da umišljaju svoje tegobe. Simptomi su potpuno stvarni, ali njihov uzrok nije bolest srca ili pluća, nego kronično aktiviran sustav za uzbunu.

Osim tjelesnih simptoma, anksioznost se očituje i na emocionalnoj i misaonoj razini. Ljudi često opisuju da ne mogu „isključiti mozak“, da stalno analiziraju, preispituju svoje odluke, očekuju najgori mogući ishod ili osjećaju da moraju sve držati pod kontrolom. Upravo ih ta potreba za kontrolom dodatno iscrpljuje jer život nikada ne možemo u potpunosti kontrolirati.

Što je anksiozni poremećaj?

Važno je razlikovati povremenu anksioznost od anksioznih poremećaja. Svatko od nas brine prije važnog ispita, liječničkog pregleda ili razgovora za posao. Takva zabrinutost ima početak i kraj. Međutim, kada briga postane gotovo svakodnevna, traje mjesecima, teško ju je zaustaviti i počne narušavati posao, odnose, san ili kvalitetu života, tada govorimo o anksioznom poremećaju. Najčešći su generalizirani anksiozni poremećaj, kod kojeg osoba gotovo svakodnevno pretjerano brine o različitim životnim područjima; panični poremećaj, obilježen iznenadnim napadajima intenzivnog straha praćenim snažnim tjelesnim simptomima; socijalna anksioznost, kod koje prevladava strah od procjene i kritike drugih ljudi, te različite specifične fobije.

Rizična skupina

Zašto se kod nekoga razvije anksioznost? Ne postoji jedan jedini uzrok. Najčešće je riječ o kombinaciji biološke osjetljivosti, odgoja, životnih iskustava i dugotrajnog stresa. Neki ljudi odrasli su uz roditelje koji su stalno očekivali najgori mogući ishod pa su i sami naučili da je svijet opasno mjesto. Drugi su doživjeli traumatske događaje nakon kojih je njihov živčani sustav ostao u stanju trajne pripravnosti. Ponekad se anksioznost razvije nakon razvoda, gubitka bliske osobe, bolesti ili dugotrajnog profesionalnog stresa. A ponekad se jednostavno „nakupi“ godinama, bez jednog jasnog okidača.

Sjećam se gospođe u tridesetim godinama koja je svakoga dana bila uvjerena da će se njezinoj djeci dogoditi nešto strašno. Ako bi kasnili iz škole desetak minuta, već bi zamišljala prometnu nesreću ili otmicu. Nazivala je školu, djecu i supruga više puta dnevno. Svaki put kada bi čula da je sve u redu, osjetila bi kratkotrajno olakšanje. No upravo je to stalno provjeravanje održavalo njezinu anksioznost. Mozak je učio da opasnost mora biti stvarna čim ju je potrebno toliko puta provjeravati.

Drugi primjer bio je uspješan menadžer koji je izvana djelovao potpuno smireno. Malo je tko znao da je svakoga jutra prije odlaska na posao imao proljev, osjećaj gušenja i snažno lupanje srca. Bio je uvjeren da će doživjeti srčani udar. Nakon brojnih urednih liječničkih nalaza pokazalo se da njegovo tijelo već godinama nosi teret kroničnog stresa i perfekcionizma. Naučio je funkcionirati pod pritiskom, ali ne i odmoriti se. Tek kada je kroz terapijski proces počeo prepoznavati vlastite granice, mijenjati obrasce razmišljanja i dopuštati si odmor bez osjećaja krivnje, simptomi su se postupno počeli povlačiti.

Začarani krug

Može li anksioznost nestati sama od sebe? Ponekad može, osobito ako je povezana s konkretnim stresnim razdobljem koje završi. Međutim, ako traje mjesecima, ako zbog nje izbjegavate određene situacije ili vam narušava svakodnevno funkcioniranje, malo je vjerojatno da će nestati sama.

Izbjegavanje, stalno traženje potvrde od drugih, beskrajno provjeravanje ili pretraživanje interneta donesu olakšanje na nekoliko minuta ili sati, ali naš mozak pritom uči da je opasnost doista postojala. Tako nastaje začarani krug.

Dobra je vijest da je anksioznost jedan od psiholoških problema koji se vrlo uspješno liječi. Psihoterapija pomaže razumjeti zašto je naš unutarnji alarm postao toliko osjetljiv te razviti nove načine nošenja s mislima, emocijama i tjelesnim reakcijama. Kod nekih ljudi korisna je i medikamentozna terapija, osobito kada su simptomi vrlo izraženi, ali lijekovi sami po sebi ne mijenjaju obrasce razmišljanja ni emocionalnog reagiranja. Zato psihoterapija ima važnu ulogu u dugoročnom oporavku.

Što možete učiniti već danas?

Prvi korak nije pokušavati zaustaviti misli, nego ih naučiti promatrati drugačije. Često svojim klijentima kažem da problem kod anksioznosti nije u tome što osoba previše razmišlja, nego što svojim mislima vjeruje kao da su činjenice. Misao nije činjenica. Ona je samo mentalni događaj. Anksiozan um tu razliku lako zaboravi. Zato, kada vas sljedeći put preplavi misao poput: „Sigurno će se dogoditi nešto loše“, zastanite i zapitajte se: Što je činjenica, a što moja pretpostavka? Primjerice, činjenica je da partner kasni dvadeset minuta. Pretpostavka je da je doživio prometnu nesreću. To jednostavno razlikovanje često je prvi korak prema smirivanju jer vraća mozak iz zamišljene budućnosti u stvarnost.

Druga korisna tehnika jest vratiti pažnju iz glave u tijelo. Anksioznost gotovo uvijek živi u budućnosti, u pitanju: „Što ako?“ Pokušajte nekoliko minuta usmjeriti pažnju na sadašnji trenutak. Osvijestite pet stvari koje vidite, četiri koje možete dodirnuti, tri koje čujete, dvije koje možete pomirisati i jednu koju možete okusiti. Ova jednostavna vježba pomaže živčanom sustavu da prepozna da je upravo sada siguran. Kada um prestane putovati u katastrofične scenarije, tijelo se postupno počinje smirivati.

Cilj rada na sebi nije potpuno ukloniti anksioznost, jer je ona dio ljudskog iskustva i ima svoju svrhu. Cilj je da ona prestane upravljati vašim životom, poručuje terapeutkinja Rasic Paolini

ROSSHELEN/SHUTTERSTOCK

Ne ustručavajte se potražiti pomoć

Ako, unatoč tome, anksioznost traje tjednima ili mjesecima, remeti vam san, posao, odnose ili vas navodi da izbjegavate situacije koje ste nekada bez teškoća obavljali, nemojte čekati da prođe sama od sebe. Potražiti stručnu pomoć nije znak slabosti, nego odgovornosti prema vlastitom mentalnom zdravlju. Kao što bismo zbog dugotrajne boli potražili liječničku pomoć, jednako tako zaslužujemo potražiti pomoć kada nas preplavi psihička patnja.

Za kraj, želim vam ostaviti jednu misao koju često dijelim sa svojim klijentima na terapiji, a ta je da cilj rada na sebi nije potpuno ukloniti anksioznost, jer je ona dio ljudskog iskustva i ima svoju svrhu. Cilj je da ona prestane upravljati vašim životom. Da vi upravljate njome, a ne ona vama. Jer život se ne događa u katastrofama koje naš um zamišlja - život se događa ovdje i sada.