Sjećate li se kada vam je posljednji put stvarno bilo dosadno? Ne ono “dosadno mi je“ dok istodobno skrolate Instagramom, odgovarate na WhatsApp i usput gledate seriju, nego ona prava, “starinska” dosada u kojoj se ne događa ama baš ništa. Nema notifikacija, nema sadržaja, nema zadatka koji treba prekrižiti s popisa. Samo vi i - apsolutno ništa. Eventualno neka muha koja prozuji dok gledate u nebo.
Takvih trenutaka danas gotovo da više nema. Čekamo prijateljicu - uzimamo mobitel. Vozimo se tramvajem - stavljamo slušalice. Jedemo sami - otvaramo Instagram. Čak smo i odmor pretvorili u još jedan projekt koji treba dobro organizirati, fotografirati i, po mogućnosti, podijeliti s drugima. Godinama smo učili kako biti produktivniji, brži i dostupniji, kako multitaskati i izvući maksimum iz svakoga dana. A onda se dogodio zanimljiv obrat: odjednom internetom kruže milijuni prizora ljudi koji rade NIŠTA.
Čitaju knjigu uz otvoren prozor. Gledaju kišu. Piju kavu bez mobitela na stolu. Hodaju bez slušalica, kuhaju polako, promatraju zalazak sunca i ne pokušavaju pritom optimizirati baš svaki trenutak života. Slow living postao je jedan od velikih trendova, ali možda je zanimljivije pitanje zašto nas prizori tako običnog života danas toliko fasciniraju. Jesmo li se toliko umorili od stalne stimulacije da nam je dosada postala luksuz? I jesmo li, negdje između rokova, ekrana, multitaskinga i potrebe da stalno budemo “na razini“, zaboravili kako jednostavno - biti?
O tome smo razgovarali s doc. dr. sc. Tinom Peraicom, socijalnom pedagoginjom i psihoterapeutkinjom iz Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Dubrava, ujedno Referentnom centru Ministarstva zdravstva za poremećaje uzrokovane stresom. Ona iza sebe ima dugogodišnje kliničko i znanstveno iskustvo u području stresa i psihotraume. Razgovor smo započeli pitanjem koje se ovoga ljeta nameće gotovo samo od sebe: zašto odjednom svi želimo živjeti sporije?
- Mislim da taj kolektivni vapaj za “sporijim ritmom životom“ nije hir, već simptom jednog šireg, unutarnjeg alarma. Godinama se njegovala kultura u kojoj su se vrijednost osobe mjerile isključivo kroz produktivnost. Dio nas je odrastao u uvjerenju kako svaka sekunda mora biti iskorištena. Trčeći za tim vanjskim imperativima odnosno “mora se“ neki ljudi su si osvijestili da gube kontakt s vlastitim ritmom i sa samim sobom. Često su to skrolanje po društvenim mrežama, kao i stalna potreba za vanjskom stimulacijom, samo “anestetici“ kojima pokušavamo utišati tu unutarnju prazninu, a ponekad i usamljenost koja se može pojaviti kada se zaustavimo. Želja za usporavanjem je, zapravo, zdrava potreba kako bi ponovno čuli naš unutarnji glas koji nas pita: “Što ja zapravo želim, kada ne moram ispuniti ničija očekivanja, tuđa pa ni svoja osobna?“. Rekla bih da usporavanje nije samo odmor od obaveza već povratak svojoj autentičnosti - započinje priču Tina Peraica, koja je i sama trenutno na godišnjem odmoru i iako je rodom Splićanka, u procesu prilagodbe na mediteranski ritam života.
Znamo li više kakav je osjećaj dosade? Zašto je dosada postala luksuz?
Bojim se da smo gotovo zaboravili kakav je osjećaj prave dosade. Onu koju smo kao djeca osjećali na dugim praznicima dok gledamo u oblake, brojimo zvijezde ili gledamo u zid, danas smo zamijenili digitalnom stimulacijom. Čim osjetimo tračak praznine, automatski vadimo pametne telefone. Danas često dosadu doživljavamo kao grešku u sustavu, kao nešto što treba hitno popraviti, kao da je tišina i ostanak u njoj opasan. Istina je kako je dosada inkubator kreativnosti. Sjetimo se djece - kada im se ne nudi stalna zabava, ona počinju izmišljati svjetove, graditi utvrde od jastuka, stvarati priče. No kada im pak stalno “serviramo“ podražaje i zadovoljavamo svaku njihovu potrebu i ispunjavamo svaku sekundu njihova vremena, mi zapravo gušimo tu njihovu unutarnju iskru. To se ne mijenja ni u odrasloj dobi. Ako ne dopustimo sebi da nam bude dosadno, nikada nećemo čuti vlastite ideje jer ih na neki način gušimo tuđim sadržajima. Dosada je zato postala luksuz za suočavanje za koje nam je potrebna hrabrost, a zapravo nam ona otvara vrata prema našoj autentičnosti. Mnogi se boje te tišine jer se u njoj, kada nema vanjske buke, često pojave različiti potisnuti osjećaji npr. tuga ili usamljenost koje smo dugo vremena sustavno potiskivali poslom, drugim obavezama ili notifikacijama. Luksuz je na neki način imati kapacitet za tu početnu nelagodu, ostati u njoj i iz nje izroniti s nekom novom, vlastitom željom ili kreativnim impulsom, umjesto da opet posegnemo za onime što nam je servirao neki algoritam.
Jesmo li doista izgubili sposobnost da budemo sami sa svojim mislima?
Nismo svi nužno izgubili sposobnost da budemo sami sa svojim mislima, ali smo je definitivno stavili na “čekanje“. Važno je razlikovati biti sam od biti usamljen. Psihoterapijski gledano, sposobnost da budemo sami sa svojim mislima zapravo je pokazatelj visoke razine unutarnje integracije i to je naš kapacitet da budemo u vlastitom društvu, a da pritom ne osjećamo unutarnji deficit. Međutim, velik dio ljudi danas živi u stanju svojevrsne disocijacije odnosno odvajanja od vlastitog unutarnjeg svijeta.
Je li dosada zapravo korisna za naš mozak? Što se događa kada si dopustimo da nam bude dosadno?
Kada si dopustimo dosadu, naš mozak ulazi u stanje koje neuroznanstvenici nazivaju “default mode network“ odnosno u pasivno stanje. To je trenutak u kojem se “isključimo“ iz vanjskog svijeta, počinjemo se spontano okretati prema unutra, sanjarimo, razmišljamo o sebi, planiramo budućnost, analiziramo prošlost ... Iako izvana to izgleda kao pasivnost, riječ je o iznimno aktivnom procesu u kojem naš um ne samo da povezuje udaljene ideje, već kreće u unutarnju integraciju, te trenutak kada se osjećaji i iskustva koje smo tijekom dana potisnuli pod utjecajem vanjske buke, napokon mogu slegnuti i dobiti svoje mjesto. Dosada je stoga izrazito vrijedna za našu psihološko zdravlje - ona je prostor u kojem učimo biti u vlastitoj prisutnosti.
Koje su prednosti usporavanja za mentalno zdravlje?
Usporavanje nije luksuz, već nužan alat za očuvanje mentalnog zdravlja u suvremenom svijetu koji od nas traži stalnu dostupnost i visoku učinkovitost. Prva i najvažnija prednost usporavanja je smanjenje razine kortizola, hormona stresa koji je kod većine ljudi danas kronično povišen. Kada smo u stalnoj jurnjavi naš živčani sustav je u stanju pripravnosti, što dugoročno dovodi do osjećaja iscrpljenosti ili do anksioznosti, kao i do drugih psiholoških i tjelesnih poteškoća ili bolesti. Usporavanjem doslovno “spuštamo loptu“ i dopuštamo sustavu da se vrati u stanje ravnoteže. Drugo, usporavanje nam vraća osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Često imamo osjećaj da nas život nosi - kada usporimo, stvaramo jedan međuprostor između onoga što nam se događa i naše reakcije na to. U tom prostoru nastaje sloboda izbora te više ne moramo reagirati automatski, već možemo zastati i zapitati se: “Što je meni sada uistinu potrebno?“. Treća prednost je poboljšanje kvalitete odnosa kojih imamo i stvaranje novih odnosa. Paradoksalno - kada usporimo sami sa sobom, postajemo prisutniji za druge.
Posljednjih mjeseci društvene mreže prepune su videa u kojima ljudi čitaju knjige, gledaju kišu, šeću bez slušalica ili jednostavno - ne rade ništa. Zašto nas takav sadržaj danas toliko privlači?
Takvi videi, koje nazivamo “slow living“ sadržajem, zapravo su neka vrsta vizualne terapije za sve one koji su zaboravili kako je to jednostavno biti. Mislim da takvi sadržaji toliko privlače pozornost jer nam daju dozvolu za ono za što smo kroz odrastanje dobivali poruku da je gubljenje vremena. Kada gledamo nekoga kako mirno čita knjigu, promatra kišu ili kuha, što je usput, čest razlog zašto ljudi vole dokumentarce o prirodi ili kulinarske emisije, mi zapravo promatramo korektivno iskustvo. U tim trenucima ne vidimo samo prizor, već osobu koja se usudila utišati svog unutarnjeg kritičara, taj strogi superego ili “unutarnjeg roditelja“ koji je u nama u odrasloj dobi internaliziran i javlja se kroz stalne pritiske i očekivanja: moraš još ovo, nisi ono, kada ćeš, nije dovoljno dobro.
Ljudi često misle da odmor znači otputovati na egzotičnu destinaciju. No onda prvo što naprave - opale selfie i stave na društvene mreže, pa gledaju u mobitel koliko imaju lajkova. Što stvarno znači odmor?
Odmor često brkamo s promjenom lokacije. Destinacija i bijeg iz rutine mogu biti korisni, ali ako na putovanje nosimo svoje “staro ja“, sa svim njegovim obrascima žurbe, potrebom za vanjskom potvrdom i stalnom povezanošću s ekranom tada nismo otišli na odmor, već smo samo preselili svoj radni stol na drugu lokaciju. Stvarni odmor nije destinacija, već stanje duha, odnosno to je prekid s uobičajenim načinom našeg funkcioniranja. Naime, ako je naša svakodnevica obilježena stalnim dokazivanjem, kontrolom dojma i potrebom da budemo “na razini“, onda bi pravi odmor trebao značiti odustajanje od te izvedbe. Kada smo na nekoj egzotičnoj destinaciji i prvo što radimo jest fotografiranje i čekanje lajkova, mi zapravo nastavljamo hraniti svoj "lažni self“, onaj dio sebe koji postoji samo radi vanjskih očiju i potvrde okoline. Pravi odmor bi trebao biti povratak sebi i svojoj intimi, a ne drugima te bi trebao uključivati odmicanje od uloge “javne osobe“ i povratak u ulogu “privatnog bića“. To je osjećaj slobode da budemo neprimijećeni, da ne moramo ništa dokumentirati i da se ne moramo nikome pokazati.
Može li se mozak kvalitetno odmoriti i kroz sasvim obične aktivnosti poput šetnje, čitanja ili gledanja u prirodu?
Takve su aktivnosti zapravo jedini način na koji se naš mozak može regenerirati. Kada radimo te obične, nezahtjevne stvari poput šetnje bez slušalica, čitanja knjige ili promatranja prirode, mi omogućujemo mozgu da uđe u već spomenuto pasivno stanje koje često prepoznajemo i po odlutalim mislima. Možda se čini da tada ne radimo ništa, ali naš mozak tada zapravo intenzivno radi na integraciji iskustava, rješavanju nesvjesnih konflikata i čišćenju mentalnog prostora.
Mogu li nam društvene mreže istovremeno stvarati stres, ali i nuditi sadržaj koji nas smiruje?
Društvene mreže su dvosjekli mač, s jedne strane pružaju konstantan protok informacija i pritisak uspoređivanja s drugima što može izazivati stres, s druge strane uz umjereno korištenje i pomno odabran sadržaj, one mogu postati koristan alat za inspiraciju, edukaciju i trenutke autentičnog opuštanja. Isto tako, one mogu biti izrazito važne za socijalnu povezanost, što se pokazalo osobito tijekom pandemije, ali mogu biti i ključan izvor podrške za izolirane pojedince.
Je li moguće da ulazimo u razdoblje u kojem će mir, sporost i običan život postati novi statusni simbol?
U pravu ste, jer u svijetu preplavljenom digitalnom bukom i imperativom stalne produktivnosti, sposobnost da se uspori, njeguje mir i vodi ispunjen tzv. „običan“ život postaje rijedak resurs koji sve više doživljavamo kao istinski luksuz i mjerilo kvalitete života.
Može li se reći da je ovo prvo ljeto nakon burnouta - ne pojedinca, nego cijelog društva? Što nam govori činjenica da odjednom toliko ljudi traži tišinu, obične trenutke i predah od stalne stimulacije?
To pitanje vrlo točno definira trenutno stanje duha našeg društva. Slow living trend koji vidimo u medijima nije samo estetski izbor, već kolektivni odgovor na kroničnu preopterećenost i možemo reći na neki način svojevrsno priznanje iscrpljenosti. Činjenica da toliko ljudi danas svjesno bira tišinu i jednostavnost govori nam da je naša unutarnja otpornost na stalnu stimulaciju iscrpljena.
Što biste preporučili nekome tko želi usporiti, ali ne zna kako jer ima osjećaj da će nešto propustiti ili da "gubi vrijeme”? Možete li dati našim čitateljima nekoliko savjeta
Često svojim klijentima kažem da ovo što trenutno živimo nije generalna proba, već jedini život koji imamo. Strah od gubitka vremena zapravo je paradoksalan, jer gubimo upravo ono najdragocjenije, same sebe, dok pokušavamo uhvatiti nerealne ritmove.
Za početak, preporučila bih ove male korake: prakticirajte mikro-pauze bez ekrana, naučite postaviti granice i reći „ne“ nevažnom, redefinirajte svoje poimanje produktivnosti i vježbajte biti prisutni u običnosti i u trenutku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....