Zar je vrijeme doista ubojica ljubavi?

Čovjek se uvijek nađe na nekoj listi. Kada mu lista ide u prilog tada sve štima, ali takve trenutke rijetko doživimo (lista omiljenijih, lista uzvraćenih ljubavi…). Ako mu baš ne ide sve u prilog tada nastoji uštimati crno-bijele tipke da mu takva melodija života što duže ostane u njemu. No, ima jedna lista koja se zove lista otpisanih na kojoj nitko ne želi biti. Čim si otpisan od onih kojima si do nedavno toliko značio u što su te pokušali uvjeriti na sve načine i time uljuljali u lažnu sigurnost, dok nisi shvatio da je svaka upijena laž jedan križ na tvojoj duši, jedan zarez u tvom srcu. Je li ta crna lista toliko neophodna koja nas napola presječe, dovodeći nas u bezizlaznu situaciju, pa ne znamo nakon toga na koju stranu krenuti. Zašto su uopće te liste ikome potrebne u životu i zar ijedan čovjek želi da se ikada nađe na njima? Prolazeći ta teška iskustva s nadom da su to određene poruke iz kojih ćemo izvući pouke za budućnost, na kraju ispada da je većina toga ostala na teoriji. Jer dok se emocije slegnu i ponovno počnu cirkulirati u emotivnom stazisu treba znati opstati.

Novi počeci

Sve te liste kakve god bile u sebi imaju očekivane namjere koje bez imalo ustezanja možemo nazvati zahtjevima, poput izvršnog zahtjeva, jer uvijek se od nas traži da nešto izvršimo, čije odbijanje uz ostale cijene plaćamo i emotivnom cijenom zbog čega u sebi osjećamo mrlje od krvi. Jesmo li mi izvršitelji ili bi trebali biti samo ljudi koji će i svoje i tuđe greške pokušati ispraviti, objasniti uzroke, ali ne onako odoka nego čvrstim argumentima? Procesi koje međusobno vodimo postaju naša pošast. Tu je jedino vrijeme presudno. Nitko ne može reći da su sve njegove ceste kojima prolazi čiste, jer blato je neizostavni dio naših stopala. Kada više ne znamo kuda, tada krenemo i nepoznatim cestama kojima nikada nismo prolazili, jer želimo otkriti kuda će nas odvesti i zato nikada do zadnjeg dana ne prestajemo ići i tražiti nove početke. Netko će povući i lukav potez i reći mene liste ne zanimaju, ja sam svoj u punom smislu riječi.

Opasna zona

Najljepše bi bilo kada bi ta istina bila istina, da nas nitko nije uspio umrežiti, staviti u neku svoju tzv. matricu jer smo povjerovali kako ćemo u njoj izbjeći težinu, kako ćemo 'lebdjeti', a izbjeći gušenje u vlastitim suzama. Jednog dana ćemo se ipak pitati jesmo li dobro odlučili kada smo pristali jer će nam smisao te iste matrice postati opasna zona, jer što je matrica nego neka nova vrsta liste. I opet ćemo početi razdvajati na ono što nam odgovara i ono što nam nikako ne paše. Najteže je postati stranac samome sebi, a na to su nas upravo navele raznorazne liste. Ako su one postale važnije od ljudskog života onda smo previdjeli skrivenu riječ u toj riječi. Ta riječ je list. Zar smo doista postali ili bili oduvijek 'lišće' pa se moramo ophoditi i pokoriti prema vjetrovima koji zapušu, a nisu uvijek miroljubivi. Dokle se mogu izdržati sve te promjene koje ti vjetrovi izazivaju u nama? Pa nismo mi vrsta egzibicionista niti artisti na trapezu koji će i po sto puta ponoviti istu točku dok je ne dovedu do savršenstva, ali i postaviti zaštitnu mrežu da ne izgubimo čovjeka ako slučajno padne. Kako smo mogli uopće tako nešto dopustiti da postanemo 'listovi' na koja netko upisuje imena živih ljudi? To više nije manipulacija, nego devijantnost u svim oblicima.

Crna lista

Svi se mi pobrinemo sami za sebe vođeni unutarnjim osjećajem dok nas ne zbune njihove pretjerane ponude, a kako ljudska znatiželja nikada nije zadovoljena i uvijek pomiče granice, lako je žabe u vodu navući. Ali ljudi nisu žabe niti će ikada biti. Pa ono što smo do sada činili imamo sva prava prekrižiti crnim flomasterom i usput izgubiti strah kako su njihove liste Bogom dane. Tu je ipak presudio ljudski faktor podvučen crvenom olovkom iznad koje piše, budi ono što od tebe tražim. Kažu vrijeme sve podnosi, ali što i do kada čovjek može podnositi da ga vjetar ne pomete? Jesu li oni koji ljudsku vrstu uštimavaju previše izoštrili rezoluciju pa nas zaslijepili ili umrtvili da više ne znamo što je to ravnoteža, a ravnoteža je baza opstanka. To bi značilo koliko ti meni, toliko ja tebi čime bi žaljenje smanjili na minimum. A sad da se vratimo na crnu listu u kojoj smo traženi, ali ne kao ljudi koji su nešto dobro učinili nego kao ljudi koji su se nekom zamjerili, nekom 'koplje' zabili, eventualno nešto nekom oduzeli ili si prisvojili bez imalo grižnje savjesti, kako se to inače tumači kada se ime pojavi na tim za neke izuzetno važnim listama. Jer one pred drugima dokazuju kako smo očiti primjer počinjene pogreške koja nam se nije omakla nego smo ju prouzročili sami. Tako je to općenito, uvijek si u tuđim očima kriv za nešto.

Skretanje s putanje

Zar čovjek tako olako skrene sa svoje uobičajene putanje u kojoj je položio zakletvu kako će živjeti za ljubav braneći svoje postojanje iskrenošću, a u suštini previše toga ispada lažni sjaj. Zar tako lako mijenjamo vlakove života ne misleći hoće li upravo taj sljedeći vlak u koji smo sjeli iskočiti iz tračnica? Tko si ti čovječe da uzimaš moj život u svoje ruke i stavljaš me po svom ukusu na izabranu listu da čitam o sebi? Zar me želiš namjerno posramiti, izazvati javni linč makar uskog kruga poznatih nam ljudi? Zar želiš da svi saznaju tvoje mišljenje o meni, a sam sebe još uvijek ne znaš objasniti? U tome si potpuno zapeo pa ćeš sve ono što te kao negativca obilježava svjesno zatajiti samo da ne bi postao čovjek s liste. Pričat ćeš o sebi kao da si najbolja uslužna djelatnost čovječanstvu, jer ti navodno nikada nisi odbio sve zatraženo od tebe i pri tom si tvrdio kako to činiš iz kristalno čiste ljubavi, nikako iz povratne koristi.

Samo na papiru...

A kako će te nazvati oni koji dobro poznaju tvoje razmišljanje protkano kalkulacijama, tebe kao ne zanima? Ti si ipak čovjek bez lica, a obranu kako nisi jedini uvijek netko sruši. Zapamti, ni tebe neće mimoići onaj dan kada ćeš se ugledati na papiru kojeg pribadača drži na oglasnoj ploči. Zaista smo dočekali vrijeme kada su pohvalne liste pri izumiranju. Zar smo toliko zaglibili u egoizmu da naglašavamo tuđu propast? Zar nam je u krvi pomisliti, bolje ti nego ja? Nismo li time pregazili evoluciju, koračajući unatrag? Retorika u podrumu, mistika suvišna, povijest izmijenjena… sve više sebe pretvaramo u papire. A kako ćemo hodati po papirnatim stepenicama, živjeti u papirnatim kućama, hoće li naši odnosi ostati zabilježeni samo na papiru…

Gorka pilula

Jedne nedjelje za ručkom sjedili su muškarac, žena i njihovo dvoje vrlo male djece. Nakon ručka žena je popila gorku pilulu kada joj je suprug vrlo hladno rekao kako ih ostavlja, kako je za njega ona otpisana. Zamračilo joj se pred očima, no zbog pogleda na dječja lica zadržala je stav i lažnim ga smiješkom otpratila. Prijateljica s posla bila je njegova nova sigurna luka s kojom je ubrzo dobio sina. Iako joj nikada nije ispričao način na koji je napustio bivši dom, nakon tri godine povijest je ispisala isto poglavlje. Nakon ručka iznijela je kofer te ga zamolila da ode.

- Zašto si me otpisala?, progutao je slinu.

- Kako ti je prvo drvo života uvenulo, uvenut će i naše. Predosjećam, glasio je hladan odgovor.

Nakon toga nije se poveo za onom izjavom 'treća sreća', a na kalendaru zacrnio sve nedjelje. Čudni su putevi ljudski, zaključila sam nakon što sam čula još jednu priču i pitala se, zar je vrijeme doista 'ubojica' ljubavi?