Ljudi nisu roba s police u dućanu da bismo prije upoznavanja morali čitati deklaracije

Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo

Postalo je gotovo nemoguće pronaći osobu koja nema ili je nekad imala barem jedan profil na nekoj društvenoj mreži. Da, reći ćete, ima starijih osoba, zemljoradnika, radnika, stočara, ljudi iz zemalja trećeg svijeta. Da, ima ih, no ja koja ovo pišem, a vi koji ovo čitate nismo njima stalno okruženi. Štoviše, rijetko s njima, ljudima koji nemaju niti su ikad imali barem jedan profil na društvenoj mreži, dolazimo u doticaj, a možda bismo trebali.

Kompliciramo li bespotrebno život sami sebi i drugima oko nas?

Neki dan nailazim na profil gdje u opisu piše INFP, set zamjenica, spol, politička i seksualna orijentacija, sve ono što jest i nije u kraticama. Da je barem samo jedan takav na mrežama, ali nije. Sve ih je više. Sve je više ljudi koji si lupaju etikete kao da se radi o proizvodu na polici koji je težak za održavanje, konzumaciju ili pripremu. Iz generacija koje su se borile i glasno zagovarale da smo svi jednaki i da svi imamo istu vrijednost bez obzira koje smo boje, što nam je među nogama i s kime to koristimo te za koga glasamo na izborima, polako ali sigurno skačemo sami sebi u usta lijepivši sami sebi etikete koje bi internetski nenačitanom čovjeku izgledale kao da se netko nasumično sjeo na tipkovnicu i to je završilo ispod nečijeg imena i prezimena. A sve i dalje s tim prizvukom “svi smo jednaki, svi smo jednako vrijedni i zaslužujemo isto”.

Kako onda definirati te kratice i to opetovano forsiranje etiketa kako bi se netko ili nešto istaknulo? Možda je meni čitava stvar potpuno neshvatljiva jer sam u tim modernim okvirima dosadna, i ne forsiram nikakve kratice (čak ni one akademske), spol i rod su mi isti od rođenja, heteroseksualna sam, a za zamjenicu kojom me netko naziva me iskreno boli briga jer dok me ne gađa kamenom, može me zvati kako god hoće. Najbolje mojim imenom, ali može i nadimak, epitet, lijepa riječ. Imam ja i drugih karakteristika, sigurno i nekih koje ljudi stavljaju u svoje opise no ne vidim razloga da bi to vrištalo s mojih profila kojih imam barem pet, ako ne i više.

Zbilja se trudim, istinabog nekad i ne uspijem, da su mi svi ljudi jednaki. Da svi jednako vrijede i da su svi rođeni kako bi bili voljeni. Bitnije mi je nečije ime i što stoji iza tog imena, koje postignuće i kakva osoba, nego zamjenica kojom joj se moram obratiti. Od onoga s kime spava i što sve radi u spavaćoj sobi, važnije mi je da osoba s kojom sam u interakciji bilo koje vrste poštuje ljude i životinje, cijeni planetu na kojoj živi i tako se ponaša. Ako je osoba loš čovjek, nikakva dijagnoza ili etiketa neće to, barem u mojim očima, opravdati.

Joker za iskoristiti

Nekako mi se čini da je nizanje tih akronima i slova ispod ili iza imena postao kao neki joker za iskoristiti, kredit koji ljudima daje za pravo da opravdaju neke svoje odluke i postupke. Primjerice, kad su grubi prema nekome bez opravdanog razloga ja bih to trebala shvatiti i prihvatiti jer neka od kratica koju imaju to objašnjava.

Hm, kako da ne. Bez obzira na etiketu, svi mi imamo izbor kako ćemo se ponašati i kako ćemo reagirati i ako već koristimo internet i društvene mreže dovoljno smo stari i iskusni da znamo što nas trigerira, a što ne te kako reagirati ubuduće. Lijepivši sami sebi etikete lijepimo ih i drugima, nekad i nezasluženo i potpuno krivo. Tražimo sitnice u ljudima umjesto da nas oni osvoje (ili razočaraju) sitnicama, skeniramo, analiziramo, ne dopuštamo jednostavnost ni sebi ni drugima kako se ne bismo razočarali i/ili izgubili vrijeme na nekoga. Ne dopuštamo si upoznati nekoga jer ima ta tri ili četiri slova ispod profila kao da su u kamen uklesana, a najčešće se radi o rezultatu nekog Internet upitnika koje nikakav stručnjak nije potvrdio. Ali, naš je mozak prijemčiv i jako sugestivan, a to neko otkriće zvuči kao savršeno objašnjenje svih naših dosadašnjih iskustava.

Ne pružamo si priliku saznati ne samo je li rezultat točan nego i je li moguće da smo “samo” živo biće koje griješi, ispravlja, uči i zaboravlja? Dugo sam mislila, vjerujem da nisam jedina, da za sreću trebaš puno toga. Puno novca, puno ljudi, puno znanja, puno ljubavi, puno kontakata, puno posla... Nizanje slova ispod imena profila još mi je jednom potvrdilo da sam u pravu kad sam poželjela jednostavan život. Pomalo dosadno jednostavan život, s manje ljudi, stvari, obaveza i profila. Život lišen kratica i etiketa, gdje je moje ime jedino važno, ali može i nadimak, epitet, lijepa riječ.

Do idućeg puta, gledajte ljudima u oči, a ne u kratice.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.