Što kad jedna sitnica upropasti sve ono dobro u danu...

Večer ranije pripremila sam si sve za doručak, čak i usula zeleni čaj u posudicu, natočila vodu u kuhalo, da po otvaranju očiju moram samo pritisnuti tipku na kuhalu i čekati da voda dosegne 80 stupnjeva. Dan je mogao početi, nisam morala razmišljati što jesti, dok je voda skoro ključala stigla sam napraviti druge stvari poput pranja zubi i slično. Bila sam ponosna na sebe kako sam zeznula dan unaprijed napravivši si sve za jutro i složivši si stvari za teretanu kako bi sve išlo, kako bi se reklo, „k‘o po špagi“. I išlo je, bila sam u teretani prije 8, odradila trening do 9, sve sa pospremanjem, higijenom, krenula dalje u dan jer je nakrcat obavezama i poslom. Lijepo vrijeme doprinijelo je pumpanju endorfina, serotonina i adrenalina nakon savršenog jutra i treninga, pokupila sam tu keramičku zdjelicu koja me čekala za poklon, obavila kupovinu, otišla obaviti nešto što sam dugo i sa strepnjom odgađala, ali i to je dobro prošlo. Pola dana sve mi je išlo kako sam zamislila i bila sam ponosna na sebe, baš sam uživala kako sam sve riješila, čak i stvari koje su me, kako sam već spomenula, dulje mučile i konačno sam odahnula.

Zbog jedne sitnice

Stigla sam i do svoje doktorice po neke papire, iako (u tom trenutku nisam to znala) nisam trebala jer sam ih imala, ali, kvragu, povjerovala sam drugima umjesto provjerila sama. Opet u meni bunt i dizanje anksioznosti na svako delegiranje i povjeravanje drugima da rade moj posao. Kako sam ušla, u žurbi i sva nabrijana da sve riješim jer hej, dan ide super, tako mi je skliznula vrećica s keramičkom zdjelicom (rađena ručno, po narudžbi, op. a.) i samo sam čula kako se razbija na milijun komadića. Kako su se ti komadići drobili i razbijali, dan je stao, moje lice je problijedjelo, nastavila sam s doktoricom što na kraju uopće nisam trebala i kasnije se pokupila sa svim tim komadićima prema kući. Osjećala sam se užasno, zdjelica koju sam očekivala danima i veselila joj se nije ni zakoračila čitava u stan. Netko mi je nešto izradio, potrošio trud, vrijeme, materijal i talent, a ja sam to razbila. Sve to mi je prolazilo kroz glavu i po ne znam koji put nešto što je do tog trenutka bio ajmoreć‘ savršen dan postao je užasan. Zbog jedne sitnice i jedne u potpunosti ljudske greške. Ali, to je bila moja greška. I to me progonilo. Ništa kasnije tog dana nije išlo „k‘o po špagi“ jer sam se ja fokusirala na te razbijene komadiće keramike i nije mi vrijedilo ništa što sam taj dan napravila. Ni trening i to kakav. Ni obroci, i to kakvi. Ni broj poslanih mailova, količina odrađenog posla, prehodanih koraka ni izrađenih vizuala. Ni broj natipkanih, a ni pročitanih stranica knjige nije više bio bitan.

Sve to je zbog jedne glupe greške koja se može uvijek i svakome dogoditi postalo je kao da ništa od svega toga nisam napravila i postigla jer sam se fokusirala na jedan neuspjeh u moru uspjeha tog dana.

Život nije savršen

Izludilo me kako sam se ponašala i osjećala ostatak dana iako sam znala da sam skroz u krivu i da to ne treba tako biti. Pričala sam s frendicom taj dan o tome, o tom slomu usred dana koji je bio gotovo savršen i onda jedna sitnica upropasti sve. Isto joj se događa, fokusira se na neku glupost i grešku i samosabotira se. I ona i još mnogi ljudi koje poznajem osjećaju i rade isto, teško izađu iz tog vrtloga jednog neuspjeha koji to zapravo ni nije. I samo potonu. Potonemo. A ne bismo trebali. Ne znam gdje točno i zašto počinje taj fokus na neuspjehe i greške i kad se počnemo tjerati na perfekcionizam i spuštati i demoralizirati same sebe jer eto, nije sve savršeno i kako smo zamislili.

Ne može sve uvijek ići „k‘o po špagi“, znam ja to jako dobro. U teoriji. I kad praksa pokaže to isto, teško se mirim s tim. I Vedrana, i Kristina i Tomislav i mnogi drugi oko mene, ali tako je kako je. Dan, pa tako ni tjedan ni čitav život nije linearan i nije savršen, što nam je često bolno jasno. Rjeđe nam trebaju komadići obične keramike da shvatimo lekciju i uvidimo da smo nesavršeni, ali i da takvi možemo imati odlične dane nizajući manje i/ili veće uspjehe.

Zapravo, sad kad gledam, nakon nekog vremena, drago mi je da sam razbila tu zdjelicu, jer poslužila je. Utabala je nešto veliko iako je sad prepuna super ljepila i kao takva stoji na polici da pokaže što vrijedi i što je bitno. Druga zdjelica, ista takva, je sigurna stigla kući na dan koji, kao ni gotovo ni jedan do tada, išao „k‘o po špagi“.

Do idućeg puta, gledajte što možete i kako, a ne ono što vam ne ide od ruke ili biste radije zaboravili. Jer, sigurna sam, možete puno više od onoga što mislite.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.