Zagrepčanka Helena o teškoj borbi sa sve češćim stanjem: Prvo su krenuli napadaji, a onda nisam mogla izaći iz kuće po kruh

Na suprotnoj strani straha je ljubav, govori mi Helena Šunjić, integrativna tjelesna terapeutkinja. Prolazeći i sama kroz iskustvo anksioznog poremećaja, napadaja panike i agorafobije, Helena je odlučila nakon ‘Nepodnošljive lakoće strahovanja‘, napisati novu knjigu ‘Nepodnošljiva lakoća hrabrosti‘, koju je kreirala kao priručnik koji vodi kroz dvadesetodnevni proces u kojem čitatelj može dublje razumjeti sebe, prihvatiti svoju nesavršenost, ovladati svojim stanjima i živjeti bolji, ispunjeniji i sretniji život.

Helena je došla vesela, nasmijana, puna života i nikada, baš nikada ne bih rekla da je veliki dio života provela u strahu od otvorenih prostora, preplavljena raznim fobijama.

DARKO TOMAS CROPIX

Pišem o svojoj životnoj priči, anksioznosti i napadajima panike. Priča je to duga više od dvadeset pet godina. Tada mi se razvio panični poremećaj i o tome govorim u svojoj prvoj knjizi.

U njoj sam objasnila sve simptome panike, ali i onaj SOS za panične napade i što raditi kako biste ih ublažili. Moji napadaji krenuli su krajem devedesetih, a tada još nije bilo društvenih mreža i to nije bila baš česta dijagnoza. Sama sam se educirala, kopala po raznim izvorima, forumima i pokušavala shvatiti kako si mogu pomoći.

Bilo mi je vrlo teško, jer sam simptome pripisivala raznim fizičkim bolestima, duhovnim poremećajima ili psihijatrijskim dijagnozama.

Kada sam shvatila da se to zove anksiozni ili panični poremećaj, da nisam usamljena u toj dijagnozi te da je i mnogi drugi imaju, bilo mi je puno lakše.

Obilazila sam doktore, psihijatre, sve samo da saznam što mi je točno.

Što su ti rekli liječnici?

Moja doktorica me naravno najprije poslala psihijatru. Danas kada meni kao terapeutkinji dođe netko s napadima panike i anksioznosti, pošaljem ga na liječnički pregled prije terapije, kako bi isključili moguće organske uzroke simptoma. Jer slični su simptomi i kod poremećaja rada štitnjače, dijabetesa ili hormonskog disbalansa.

Kako god, ja sam kod psihijatra dobila službenu dijagnozu: anksiozni poremećaj. Tada to nije bilo često kao danas, kada imam osjećaj da svi pomalo imaju taj poremećaj. Često se šalimo kako nema zdravih, nego samo nepregledanih.

Je li tvoj odlazak psihijatru završio uzimanjem lijekova?

U početku ne, jer sam odbijala lijekove. Imala sam tek dvadeset i koju godinu i nisam htjela uzimati antidepresive, jer mi se činilo da nisam depresivna. Nisam tada znala da se njima liječi i moj poremećaj.

Ali istovremeno sam redovito išla svojoj psihijatrici dva puta mjesečno i to mi je pomoglo. Ona bi je bila zamjenska majka, jer se u toj fazi događala i rastava mojih roditelja u kojoj sam se ja osjećala dosta poljuljano i nesigurno. Bio je to jedan od trigera za pojavu mojih napadaja panike. Nije to jedini uzrok, jer očito sam imala neke preduvjete.

Bilo mi je važno da mi psihijatrica bude osigurač da nisam luda. Naime, u anksioznom poremećaju postoji veliki strah od toga da ćemo poludjeti ili umrijeti. Nakon dvije godine sam shvatila da mi ti susreti nisu dovoljni, jer to nije bila ozbiljna, dubinska psihoterapija. Tada sam otkrila integrativnu tjelesnu psihoterapiju. Ništa nije slučajno, pa tako ni susret s prijateljem koji mi je preporučio svojeg kolegu kao terapeuta, a koji je postao moj terapeut, pa učitelj i mentor. To je za mene bio spas.

Prije tog susreta ja sam uz svoj poremećaj razvila i agorafobiju, i to je baš jako ometalo moj normalan život. Taj strah od otvorenog prostora, ali i ljudi, novih mjesta, zapravo od svih mjesta gdje nisam imala sigurnu točku za sebe.

U tim fobijama počela sam uzimati antidepresive, jer više nisam mogla izaći iz kuće po pecivo. To je bila jako mala doza, ali činilo se da mi je ipak malo pomoglo smiriti moj živčani sustav. Krenula sam tada u terapijski proces, u rad s ranom traumom, išli smo u to mjesto u kojem ne možeš samo kognitivno shvaćati što se događa. Terapeutski rad s tijelom mi je jako pomogao, nestali su napadi panike, ostala je neka blaga anksioznost, ali ona više nije paralizirajuća. Sada je ona moj suputnik.

Mogu razumjeti da se ljudi malo boje te terapije, jer kod nas je ekspresija emocija jako važna, pa ima puno vike, plača i kako bi neki rekli: deranja na mame i tate. Ali temelj ove terapije je osjet u tijelu. Mozak možete zavarati, ali tijelo malo teže.

Recimo, kada mi netko kaže da je ljut, on taj osjećaj može verbalizirati na razne načine, ali moje pitanje i vodstvo je da vidimo kako se ta ljutnja manifestira u tijelu, kako je tijelo propušta ili zaključava. Važno mi je da dobijem impuls u tijelu i da ga se izrazi, jer sve što ne izrazimo ostaje u nama.

Našim tijelom, tkivom, mišićima vladaju naše neizražene ili neosviještene emocije.

Većinu vremena živimo u našim glavama, u prošlosti ili budućnosti. Jako malo smo svjesni tijela i emocija pohranjenih ili skrivenih u tijelu.

Kako si od klijentice došla do terapeutkinje?

Sve moje četiri intenzivne godine terapije nije mi to padalo na pamet, jer sam na svakoj terapiji otkrivala sebe, prije svega. Sjećam se da sam uz to išla i dalje povremeno psihijatrici i baš mi je ona dala podršku za tu vrstu terapije, ali ne samo za to, nego me ponukala da svojim iskustvom pomognem ljudima, da i sama upišem edukaciju za terapeuta, pa je izbor logično pao na integrativnu tjelesnu terapiju.

Nakon svega logično je bilo i da napišem knjige kao svojevrsni vodič i priručnik.

S kojim temama se najčešće javljaju ljudi kojima treba pomoć?

Pa nekako se složi da ljudi dolaze najviše zbog napadaja panike, anksioznosti i partnerskih odnosa, odnosno rastava brakova ili veza.

Koliko je tebi trebalo vremena u terapiji da ‘ovladaš‘ svojim paničnim napadajima?

To je proces i ne ide od danas do sutra. Meni osobno je bilo potrebno dvije godine da uočim jasnu razliku. Za terapeutski odnos je potrebno povjerenje, a za povjerenje je ključno vrijeme. Da bi otkrili u sebi to sigurno mjesto, trebate pomoć terapeuta. Nijansirani je to odnos za koji treba vrijeme, ali se svakako isplati. Ja sam živi dokaz toga.