Pretekla je i depresiju i anksioznost! Pa nije normalno da bol koju ja osjećam, osjeća i dijete koje tek kreće u školu

„Ja jesam sam, ali nisam usamljen.“ - bila je rečenica koja se prije nekih 15 ili više godina s televizora urezala u moj mozak. Ima mnogo takvih naizgled jednostavnih rečenica, manje ili više bitnih ljudi, nekad i potpunih neznanaca koje samo ostanu kao tetovaža na mozgu ili srcu i postanu velike rečenice.

Šest riječi tada za mene polustranca postalo je nešto što mi je otvorilo oči i iako je on, šarmantan kakav i jest bio, pokušao tako zašarmirati publiku (i vjerojatno u tome uspio), rekao je, za mene barem, jako puno u svega šest riječi. Čak i da ih nije mislio, a vjerujem da jest, mene su se dojmile i postale su nešto čime sam se dugo i čime se i dalje vodim. Do tada je usamljenost za mene bila nepoznat pojam, sigurno je da sam je osjetila u nekim svojim najtraumatičnijim dijelovima života, ali mislim da je nisam bila svjesna sve do prije nekoliko godina. Oduvijek sam voljela i njegovala samoću, i zauvijek budem, što je mnogima oko mene znalo teško pasti i nisu do kraja razumjeli ili prihvatili, no usamljenost nema veze s time. Nju sam počela osjećati kad je oko mene bilo čak i previše ljudi, pogotovo virtualnih. Pretjeranim komuniciranjem s ljudima koji su mi bili ovako ili onako bliski, koji su čitali moje tekstove, zvali na dejtove i večere, divili se nekim mojim iskustvima i postignućima istima unatoč, u meni je otvaralo rupu i postajala sam svjesna da se hranim njihovom pažnjom. Pažnjom koju jesam priželjkivala i trebala, ali ne na taj način i ne od tih ljudi. Barem ne od većine tih ljudi.

Pravo lice

Daleko od toga da su mi društvene mreže donijele i neke predivne i one za zauvijek ljude, onih koji u 3 ujutro nose kremšnite i sjede sa mnom na podu do onih koji beru šparoge iako me nikad u oči nisu pogledali nego samo preko ekrana. Ali, bilo je, i rekla bih više od tih za zauvijek, onih koji su za pažnjom i s vremenom žudjeli i više od mene i iscrpljivali su, a da toga nisu ni sami bili svjesni. Možda nisu ni sada. Tek pandemijom kad smo svi postali pomalo ovisni o internetu, mobitelima i društvenim mrežama ta usamljenost je pokazala svoje pravo lice iako mi je smrdjela i prije. Pandemijom je smrad postao jači i postali su ga svjesniji i oni koji nisu tako osjetljivi na mirise kao što sam ja. Da, situacija u kojoj smo se nalazili svi zajedno, ma što mi sad o njoj mislili i ma što bismo sad tad mijenjali bila je takva da nas je otuđila na sve moguće načine makar privremeno. Sve do tada vrištalo je, i s pravom, da je depresija broj jedan bolest modernog svijeta i da sa sobom nosi brojne odvratne posljedice pa i puno smrti. Ta ista depresija u pandemiji je još malo procvala, ali ne lijepim proljetnim mirisom iako je proljeće bilo u jeku nego mirisom smrdljivog martina sve skupa sa usamljenošću. Prošle su već i godine od tada, a posljedice koje su bile očite vrlo brzo, ne prestaju smrdjeti pogotovo ta usamljenost koja je svrgnula s trona i depresiju i anksioznost, barem što se tiče mentalnih bolesti i psihičkih stanja.

Kao dijete, svemu unatoč, nisam bila usamljena. Nije to bilo čak ni do činjenica da sam imala dvojicu mlađe braće sve vrijeme pored sebe nego taj osjećaj nije stanovao u našem domu, stanovali su neki drugi ružni, ali usamljenost ne. Bilo je hobija, sportova, knjiga, smijeha i plesa, dan je bio ispunjen, a bilo je i razgovora i pogleda u oči. A potonjeg danas nedostaje jer pogled u oči zamijenili smo pogledom u ekran(e), pažnju i prisutnost lažno smo zamijenili svakodnevnim dopisivanjem i slanjem tko zna čega stvarajući si tako pričin da smo tu jedni za druge. Ali, jesmo li zaista? Kad gori, na prste jedne ruke nabrojim tko će se pojaviti i u kojem vremenu. I time sam bogata te na tome zahvalna. No isto tako sam svjesna da je puno više onih koji to neće, iako kažu da hoće, napraviti. Postala sam usamljena prije nekoliko godina, a nisam bila sama, imala sam i partnera/e i životinje i hobije, no nije bilo tih dubokih razgovora i povjerenja koje je meni, koje velikoj većini nas, treba. Sve je bilo površno, plitko i ograđujuće jer su vremena bila kao da je rat i da je jedini cilj preživjeti. Preživjeli smo, i nastavili kao da smo i dalje u tom istom rovu, ali je umjesto smrada leševa smrdjela usamljenost i otuđenost.

Najbolniji dio svega je bilo reći naglas da sam usamljena. Ja, Ana Kolar, za koju svi znaju da putuje sama, da pleše, vježba, kliže i pentra po planinama sama, da sam ja usamljena. Da zovem ljude da budu pored mene i da i dalje osjećam usamljenost. Da nešto nedostaje i da jedno drugo to ne možemo sebi dati, prenijeti i iskazati. Bolna je bila ta spoznaja, ali vjerujem da bi bilo još bolnije reći si da nisi usamljen, a mnogi to čine. Biti sam, tko to želi, voli i može, je prekrasno, nekad i preporučljivo. Ali, biti usamljen ne bi trebao biti nikad nitko. Upoznala sam prije nešto više od tri godine jednu usamljenu dušu, potpuno jednaku sebi, prepoznali smo se u sekundi i ostali nerazdvojni do evo, skoro 10 mjeseci unazad. Za vrijeme našeg prijateljevanja i suživota nisam se osjećala usamljenom jer je on bio tu, i sad kad ga nema, ponovno se borim s tim osjećajem koji paralizira. Ispunim ja dan obavezama, drugim bićima, ali usamljenost se ušulja ponekad i baš, baš boli.

Kažu, bit će globalni problem, ja tvrdim da već je jer mi nije normalno da tu bol koju ja u skoro 40-oj osjetim, osjeti i malo dijete koje tek kreće u školu. I da to nije jedno dijete u razredu nego njih više. Spojeni s mobitelima kao nekad s majkom pupčanom vrpcom, gutaju sadržaje koji kakvi god da jesu, udaljavaju ih od toga da su ljudska bića u razvoju koja trebaju podršku, dodir, razgovor oči u oči i uho koje će slušati kakav im je bio dan i što su jeli za ručak u školi.

Ja sam svoje usamljenosti svjesna, srećom, ima je manje nego više, ali kad zakuca nije laka. Pitam vas, jeste li vi svoje usamljenosti svjesni? Ili da su ljudi pored vas usamljeni?

Do idućeg puta, pogledajte nekog u oči i samo se gledajte minutu ili dulje, bez riječi, i vidite što to u vama budi. Može biti potpuni stranac ili najdraža osoba, dapače, lijepo je vidjeti tu razliku.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.