Zašto neki parovi traju cijeli život, kako im to uspijeva? Jednostavno, mijenjaju se zajedno

Jedna od najčešćih zabluda o ljubavi jest da veza opstaje jer se ljudi u njoj ne mijenjaju. U stvarnosti je upravo suprotno, jer nitko ne ostaje isti. Iako godine, susreti, uspjesi, razočaranja, pa čak i neuspjesi mijenjaju način na koji gledamo svijet, u nekim vezama to ne dovodi do sukoba i raspada. Drugim riječima, duga veza nije priča o dvoje ljudi koji su se pronašli jednom zauvijek, već o dvoje ljudi koji se nastavljaju pronalaziti dok se mijenjaju. Jedan od najvećih paradoksa ljubavi jest to da tražimo nekoga s kim možemo izgraditi nešto trajno, ali zaboravljamo da vrijeme, po svojoj prirodi, mijenja sve: tijela, želje, strahove, prioritete.

Ista osoba? Da, ali osoba koja se razvija

Riccardo Vedovato, antropolog i autor knjige Ta čudna ljudska bića, ističe da su ljudi bića u mijeni. - Antropologija nas uči da osoba nikada ne postoji sama, kao zatvorena i konačna jezgra. Ona se oblikuje u odnosima, životnim prijelazima i društvenim kontekstima. Antropologinja Marilyn Strathern skovala je termin „dividualnost” kako bi ukazala na to da nikada nismo uvijek ista osoba, već različiti ljudi u svakom kontekstu u kojem se nađemo. Jedna smo osoba na poslu, druga s prijateljima, jedna s partnerom, druga sa strancem s kojim prvi put razgovaramo. Svi različiti ljudi okupljeni u istom tijelu. Ljudi koji se mijenjaju ovisno o svijetu oko nas. Stoga, ako se ponekad osjećate „fragmentirano“, ne brinite, sve je to život – kaže Vedovato.

Kako se promijeniti, a da ne nestanete

Možda je to ono što je najteže prihvatiti kada veza traje godinama. Zaljubite se u bezbrižnog mladića i onda se nađete u braku s muškarcem opterećenim poslom. Ili se zaljubite u slobodnu i nepredvidljivu ženu koja, nakon poroda, bolesti ili gubitka, gleda na svijet potpuno drugačijim očima. Svaka životna faza zahtijeva novi susret. A ljubav znači prihvaćanje upoznavanja iste osobe više puta.

- Taj proces može biti uzbudljiv, ali i zastrašujući. Fascinantno je to što nas druga osoba nastavlja iznenađivati, ali je i dezorijentirajuće jer svaka promjena donosi mali gubitak, to jest gubimo verziju drugoga na koju smo navikli. No, dezorijentacija nije znak da ljubav završava, vrlo često je to lakmus-test da je veza živa i zdrava, a ne fosilizirana. Nije promjena ono što prijeti paru. Ako je išta prijetnja, onda je to pretvaranje da se ništa neće promijeniti – objašnjava Vedovato. Naravno, dodaje, postoje transformacije koje ostavljaju duboke tragove, postoje one koje su vidljive i one koje nisu. Na primjer, postati roditeljem redefinira vrijeme, tijelo, prioritete i ravnotežu. Ali čak i ne postati roditeljem može duboko utjecati na način na koji svaka osoba gradi vlastiti identitet.

Znatiželja čuva par

Meta-analize pokazuju da zadovoljstvo parova ima tendenciju pada tijekom prijelaza u roditeljstvo, barem u prve dvije godine, a također znamo da na ovu fazu utječu značajne nejednakosti u skrbi i mentalnom opterećenju. Uz to, čak i neroditeljstvo može ostaviti snažne ožiljke, posebno zato što se u mnogim društvima još uvijek tumači kao odstupanje, nedostatak ili problem koji treba opravdavati. Parovi koji se snalaze u ovim prijelazima, a da pritom ne izgube zajednički put, čini se da posjeduju rijetku kvalitetu: znatiželju. Nikada ne uzimaju zdravo za gotovo da definitivno poznaju osobu pored sebe. Nastavljaju postavljati pitanja, slušati, dopuštati si da ih se iznenadi.

Želite li ponovno otkriti istu osobu?

- Znatiželja je temeljna ljudska osobina, ali ne bih je smatrala urođenim darom koji ili postoji ili ne postoji. Ako osoba nije znatiželjna po prirodi, i dalje može njegovati disciplinu pažnje: postavljati manje automatskih pitanja, dopuštati drugome pravo da se razlikuje od naše slike o njemu, tražiti zajednička iskustva koja proširuju naš osjećaj „nas“. Intimnost se oživljava kada veza prestane biti isključivo repetitivna i ostavi vrata otvorena za otkrića. No, bilo bi pogrešno misliti i da sretna veza mora napredovati isključivo na stalnim revolucijama. Navike također imaju svoju vrijednost. Zajednički rituali predstavljaju ugodnost i sigurnost, samo je važno ne pretvoriti ih u zatvor – upozorava antropologinja.

I navike mogu jačati vezu

- Par ne napreduje samo istraživanjem i znatiželjom, napreduje i u ritualima, navikama, zajedničkim uspomenama i pouzdanosti. Ono što šteti vezi nije smirenost, već krutost: nemogućnost ponovnog razgovaranja o potrebama, prilagodbe očekivanja kada se život promijeni. Tvrdoća, tišina ili odbijanje učenja, to je ono što osuđuje vezu na propast. Možda prava tajna trajnih veza leži u prihvaćanju činjenice da će se ta osoba nastaviti transformirati. I da ćemo mi učiniti isto. Neke će nas promjene uzbuditi, druge će nas prisiliti da se oprostimo od verzije drugoga kojega smo voljeli – kaže Vedovato.

Proširite svoju ideju intimnosti

Moramo naučiti tugovati za malim gubicima, a da to ne pretvaramo u znak propasti veze.

- Osjećat ćete se bolje kada prestanete mjeriti sadašnjost mjerilom nepovratne prošlosti. To ne znači da trebate poricati gubitak neke karakteristike koju ste voljeli, već da trebate proširiti definiciju intimnosti, razvijati novi način postojanja kao para i osloboditi se romantiziranih duhova koji se često odnose samo na određeno i ograničeno razdoblje u životu veze koje se onda shvaća kao jedino što je valjalo. Možda ljubav nije obećanje da ćete uvijek ostati isti. To je imati hrabrosti reći drugome: promijeni se i postani ono što trebaš biti. Pokušat ću te ponovno upoznati. I, ako uspijemo, ponovno ćemo odabrati jedno drugo – zaključuje Vedovato.