Kako znam da je veza osuđena na propast? Samo se sjetim jedne rečenice koju sam čula prije 15 godina

„Ako se u vezi znojiš kao da si radnik u rudniku, onda to nije to.“ rečenica je koje se često sjetim evo sad skoro 15 godina otkako mi je upućena. Imala sam tu sreću da sam u relativno bitnim godinama i fazama života bila okružena ljudima koji su bili mudriji, iskusniji i pametniji od mene pa se mnogim savjetima vraćam i više desetljeća kasnije. Neki savjeti i neki ljudi odolijevaju vremenu i tehnologiji pa tako i ovaj s početka teksta.

Da, u vezama i odnosima ima faza teškog i mukotrpnog rada, dizanja i padova, ali ako je stalno kao kopanje u rudniku čak i kad je s obje strane jednako truda uloženog onda je vrijeme da se ljudi suoče s istinom prije nego bude prekasno i/ili uvedu u cijelu priču i kolateralne žrtve. Jutros sam se probudila s tom rečenicom u glavi, s rudnikom jel‘, i prije nego sam počela pisati ovaj tekst i osvrnuti se na potpuno druge odnose, veze i brakove, saznajem i za jedan svjež prekid dugogodišnje veze. Jebiga je jedino što na to imamo reći svi okolo jer nema krive strane ili treće osobe, raspalo se samo s vremenom. Ni prvi ni zadnji put, na sreću ili na žalost, ovisi kako tko gleda.

S druge strane, saznajem za vezu ljudi koji su u 60-ima, nakon više dugih veza, brakova i smrti, eto njih zajedno i mogu reći da mi je uvijek lijepo tako nešto vidjeti i čuti. Volim znati da ljudi ne odustaju od ljubavi ma koliko poraza i godina iza sebe imali. Da, nije to ono nešto idealno kao iz filmova ili priča koje su nadahnule knjige i pjesme, no opet je jako lijepo da je netko u paru, ako to želi, da nije sam, da ima s kime podijeliti crtice dana i na kraju zaspati u zagrljaju. Znam, postoje ljudi kojima je to nebitno i žele biti sami do kraja života i to mi je skroz ok, ali ja to nisam. Unatoč činjenici da obožavam biti sama, provoditi vrijeme sama i to velik dio vremena, u mojoj je srži želja za tim zagrljajem na kraju dana, pusi u čelo prije spavanja i skidanje naočala kad se umrtvim gledajući nešto na televiziji.

Ne znam je li to zbilja nešto što je unutar mog bića ili sam samo, gledajući filmove serije i svoje Baku i Dedu, utkala sama u sebe kao želju za do kraja života. Primjerice, moji Baka i Deda bili bi to nešto, taj par, taj Notebook i nešto čemu svi težimo, iako su bili daleko od idealnog. Bilo je tu itekako i uspona i padova, problema, ali ostali su do kraja zajedno i voljeli jedan drugog više od ikoga drugog. Ta ljubav ostala je vječna i nakon Bakinog odlaska i osjeti se u zraku oko Dede, u pogledu koji ima kad ju se spomene, u riječima koje izgovara kad se o Baki priča. Istina je da su to neke druge generacije, potpuno drugačiji način života nego ovaj danas i još drugačiji nego što će to tek postati, ali ljubav se ne mijenja. Veze se ne bi trebale mijenjati i trebalo bi, svemu unatoč, biti jednostavno, a ne kopanje u rudniku.

Njih dvoje (Baka i Deda, op.a.) bili su razdvojeni gotovo dvije godine jer je njemu bio vojni rok i ništa u međuvremenu se nije dogodilo, nitko nije dramio, bilo je teško, ali druge opcije nije bilo i opstali su još i jači i zaljubljeniji pišući si pisma i tek povremeno uspostavivši neki telefonski razgovor. Mislim da se u te skoro dvije godine nisu vidjeli više od tri puta. Slali su si izreske iz novina kao što mi danas šaljemo skrinšotove, ali ne u tolikoj mjeri i ti izresci su se čuvali. Značili su nešto. Sve što su radili, stavljali u pisma i riječi imalo je značenje i cilj. Nije bilo kalkuliranja, previranja, strahova koje sami sebi danas ubacujemo u misli, jednostavno su bili dvoje u paru, trenutačno razdvojeni i kad su se konačno ponovno spojili razdvojila ih je samo njena smrt prije nekoliko godina. Život satkan mnogim bojama, uspjesima i neuspjesima, pokušajima i promašajima, ali život udvoje o kojem bi se mogle pisati knjige i snimati filmovi. I mali djelić tog života provela sam s njima, gledajući to i njih kao jedini zdravi primjer iz svoje blizine i priželjkujući sebi nešto barem nalik tome. Ima oko mene zdravih veza i odnosa, ali puno manje nego prije, rekla bih. Sve je nekako instant, površno, napeto, jedan vuče za oboje od početka, pa je učmalo. Ništa nalik tim mojim B&D koji su i kroz grozne stvari prošli kao vruć nož kroz putar.

Svjedočim brojnim odnosima koji su tu „zato da nisu sami“, i ok je to ako su oboje toga svjesni, a ne samo jedna strana. Nešto nalik cimerstvu i društvu jer čovjek zbilja nije stvoren da provede život sam. Mi smo jedina bića koja ne možemo preživjeti bez dodira (majka/skrbnik i beba od početka života) i koje treba interakciju kako bi opstalo. Beba bez dodira i zagrljaja ne može samu sebe regulirati, ne može napredovati i razviti se u zdravo i funkcionalno biće, tako ni kasnije ne možemo opstati kao vukovi samotnjaci bez igdje ikoga svog.

Odavno nisam beba, ali tek odnedavno shvaćam koliko toga mi zbilja nedostaje, a koliko sam mislila da da i nadoknađivala na razne, nekad i krive načine. Nekad sam i ja sama rudarila kako bih samoj sebi nešto dokazala, kako bih nekoga promijenila ili promijenila tijek veze u vezu kakvu želim. S godinama shvaćam da taj savjet o rudniku, od prije 15 godina, itekako ima smisla i da nikakav rudnik više nije opcija. Želim jednostavno, bez galame, bez nasilja i forsiranja, nešto nježno i meko kao Baka i Deda, pa onda, kad zagusti i stisne, postane čvrsto kao najčvršći bedem i ništa ne može to probiti.

Do idućeg puta, ne odustajte od ljubavi, ima je, ali morate znati što od iste želite. Ja znam, želim lakoću.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.