Koga puštate u svoj prostor i zašto?

Bila je subota oko podne kad smo otišli na ručak ili kupovinu, lijep dan. Neka naša rutina, mislim oko proljeća i ništa što nismo radili svakog vikenda. Vratili smo se nakon 3 ili 4 sata i pronašli naš prvi, dva ili tri mjeseca ranije, unajmljen stan zapečaćen s obavijesti da kontaktiramo lokalnu PU dvije ulice dalje. U stan, naravno, nismo smjeli ući sve do dolaska policije koja je onda s nama dvoje nekih dva ili tri sata radila provjere, uzimala otiske, popisivala stvari koje su nestale iz stana.

Onaj osjećaj kad netko provali u nešto tvoje

Osjećala sam se napadnuto iako stan nije bio moj i iako se ništa gore nije dogodilo ni prije ni kasnije, ali jeza mi se uvukla u kosti iz više razloga. Netko nepoznat i nepozvan ušao je u naše gnijezdo, konkretnije u spavaću sobu i ne tražeći i ne prevrćući išta drugo, uzeo je novac (cca 1220 kn, ako se dobro sjećam) i jednu jedinu narukvicu koja nije ni bila zlatna nego pozlaćena. Narukvica iz moje obitelji koja nema nikakvu vrijednost osim onu sentimentalnu, neprocjenjivu novcem. Taj netko znao je gdje je što, znao je gdje i kad ući, poznavao je našu rutinu. Protuprovalna vrata su kroz par dana bila instalirana i osjećala sam se nešto sigurnije, a od tad, od 2011. bez obzira jesam li sama u prostoru, u stanu ili kući, živim li sama ili s nekim, automatizmom zaključavam vrata iza sebe. Toliko me to obuzelo i obuzima i dandanas da sam selivši u jedan drugi stan samo sebe zaključala van stana dan nakon što sam ga unajmila i uselila u njega. Oko 500 kn bravara kasnije naučila sam što i kako, ali sam se i dalje zaključavala.

Osjećaj kad netko provali u nešto tvoje, prostor, vrijeme, mobitel, ma bilo što što držiš svojim iz bilo kojeg razloga u meni budi stanje pripravnosti i diže anksioznost. Nisu bitne stvari koje se na kraju nikad ne vrate niti koliko su vrijedne i jesu li uopće, bitan je taj feeling sigurnosti koji sam ja tom provalom izgubila. Ne sjetim se prečesto te provale, nadam se prve i jedine u mom životu, ali na nju me podsjete neke scene iz filmova i/ili serija i evo, k‘o za vraga, neki dan mi je provaljeno u dva Instagram profila, web stranicu i tko zna što još i to preko dvostruke zaštite, ne linkajući i ne skidajući ništa sumnjivo jer nisam baš laik, ali hakeri su evoluirali. Njihovim razvojem trigeriran je moj davno zakopan strah iako je ovo nebitna stavka, to su samo profili koje mogu ili ne vratiti. Bitni su mi za posao, da, ali moja vrata su zaključana, a materijalne stvari na mjestu.

S druge strane, još i prije svega ovoga počela sam razmišljati koliko toga previše dijelimo na tim profilima pogotovo mi koji imamo više pratitelja, ljudi koje realno ne poznajemo i nikad nećemo pa sam davnih dana prestala objavljivati u stvarnom vremenu (ponekad, kao jutros primjerice, samoj sebi skočim u usta), ne želim da se zna u kojem sam kvartu i/ili ulici ako nije nužno, s kime sam, i slično.. Znala sam davno dobivati poruke ljudi koji me ne prate, na konto neke moje objave ili storija: „Ej, susjeda...“ i protrnula bih. Zablokirala sve, izbrisala i maknula se na par dana od svega.

Njegujem ono realno

Osjećaj gotovo isti onome kad sam vidjela pečate na vratima netom provaljenog stana s time da objavama i interakcijom s nepoznatima ja njih na neki način pozivam da komentiraju, da znaju, da vide. I onda se ne mogu oteti dojmu da sam ja djelomice kriva za te i takve poruke i upite. Ne, nisam kriva jer nisam htjela izazvati takve reakcije i komentare, a oni, tko god da jesu, nisu pozvani niti imaju pravo biti ljigavci. No, s većim brojem ljudi, statistički je nemoguće da će biti i veći broj majmuna koji misle da sve mogu. Bilo da se radi o provali profila ili stana, ili da se radi o slanju lascivne poruke.

Prestala sam, kako sam i rekla ranije, odavno ili barem većinu vremena stavljati gdje sam točno i u točno vrijeme. Ne želim da ljudi znaju kako izgleda moja spavaća soba ili moja kupaonica, i iako sam radila to ranije, prošle su godine otkako sam od toga odustala i počela sam se sve više zatvarati. Otuđivati virtualno jer radije njegujem ono realno s manjim brojem ljudi. Možda je ta moja odluka i profesionalno i financijski utjecala na mene u negativnom smislu, jer ljudi vole vidjeti sve o tebi, gdje si i kad, u čemu spavaš, tvoju rutinu... I to mi je ok tko to može svakodnevno bez ovog osjećaja jeze koji ja sve više osjećam.

Ponekad mi fali da ne dijelim više, da se ne povežem više sa svojom publikom i da znaju više o meni, a onda opet imam ove skokove u minus trigerirane svakodnevicom i za sad, a možda i zauvijek će tako i ostati.

Do idućeg puta, pazite se. Kako god znate, želite i možete, jer najbitnije što imate je vaše tijelo i vaš mir.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku