Gdje su nestali svi ti dobri muškarci?

Neki dan, chatajući s prijateljima, pošteno sam se nasmijala. Frendica je poslala sliku nekog prastarog priručnika za muškarce s naslovom "Djevojke koje ne treba ženiti" iz 1928. godine, a frend joj je na to odgovorio da su eto već tada sve znali i da se pita gdje su nestale te drevne mudrosti.

Frendica mu nije ostala dužna pa ga je piknula: "Tamo gdje su nestali i pravi muškarci."

Naravno da je bilo smijeha. I naravno da sam ih cimala da samo kukaju i tako si privlače lošu karmu, ali onda, kako smo se svi razbježali za svojim poslom kao rakova djeca, po glavi mi se počela motati misao, pa zaista gdje su ti dobri, pravi muškarci? Ima li ih? I što to zapravo podrazumijevamo pod pojmom "pravi muškarac"?

Postoje li ti "savršeni ljudi" po našim kriterijima ili smo svi mi pod utjecajem što medija, a što društvenih mreža, tempa života koji je sve luđi, ali i stanovite slobode koju naši roditelji, a osobito bake i djedovi, nisu imali, postali previše narcisoidni i jednostavno izbirljivi?

Kako bi izgledao

Kad pomislim na tog nekog svog savršenog muškarca, prvo ću onako naivno reći - ma samo da je dobar, ali… što zapravo obuhvaća to dobar? U koje segmente to seže i trebam li prestati sama sebe zavaravati da mi je ta dobrota jedina važna?

Odgovor je da, trebam. Jer dobrota, ipak nije samo dobrota…

Pa krenimo redom, kada bih bila slikar i mogla kistom naslikati savršenog muškarca, onda bi on bio vrlo markantno stvorenje, visok, brdovit (ne pretjerano, ali onako da se osjeti snaga u njegovim ramenima i rukama), s velikim, iskrenim očima, širokim osmjehom, bujne kose i casual šminkerski odjeven. I tu bih morala stati jer njegove manire ne bih mogla naslikati, a još manje njegove karakterne osobine.

Taj moj dobrica poželjno bi bilo da je vedre naravi i da je pozitivan, da vidi i traži dobro u ljudima, da poštuje starije i da voli djecu, da je ponekad sanjar, ali da ne živi u tim snovima, da voli piti kavu i da mnogo čita, da radi na sebi, ali da nije narcisoidan, da voli dobro jesti ali i da zna skuhati, da ima životne interese, želje i planove i da ide za njima, da je iskren, da ima svoj krug dobrih prijatelja i da voli ponekad otići na koncert ili u kazalište ali da nije opsjednut noćnim životom. Voljela bih da ima hobije ali da nije ekstreman u tome.

Voljela bih nekog tko je u biti muška verzija mene. Hah! Toliko o tome da se suprotnosti privlače!

Znači to je to. Želim muškarca koji mi je sličan, koji ima slične životne ciljeve i moralne postavke pa da možemo kroz život ići u istom smjeru.

Zašto sam onda izlazila s muškarcima koji su moje suprotnosti? Zbog čega sam pristajala na takve veze? Zašto sam vjerovala u stereotipe?

Ne znam. Vjerojatno iz neznanja ili one prikrivene ženske gluposti znane kao - ma promijenit ću ja njega.

Zaboravite na 'popravke'

No istina je da ljude ne smijemo tjerati da nam se prilagođavaju, a to mnogi radimo u vezama. I onda smo nesretni. I onda dođemo do zaključka da pravih nema. Ima ih, samo nama treba mnogo vremena da shvatimo što to točno za nas znači - "onaj pravi".

Primijetila sam da su isto radile i moje prijateljice. Neke to još uvijek rade. Neke su se udale pa silno pokušavaju "popraviti" svoje muževe, govoreći "joj da je bar malo više ovakav ili onakav", a istina je da su baš "takve i onakve" muškarce izbjegavale i odlučile biti s onim, za kojeg su same sebe uvjeravale da bi trebao biti taj.

I onda se brakovi raspadaju, a o vezama neću ni govoriti.

Zavaravamo se

Mnogi će od vas reći da pričam o sebičnosti, da moramo prihvatiti tuđe mane, jer to inače nije ljubav, ali ja uopće ne govorim o tome. Ovdje pričam o karakternim razlikama u kojima se pojedinac uvjerava da ga privlači njegova sušta suprotnost, ali onda na duge staze uviđa da ta sušta suprotnost ima sasvim drugačije životne želje i planove od njega.

Kako to možemo znati na početku veze pitate? Ne možemo, ali zato si damo vremena nekog upoznati. No tko ima vremena? Danas je ionako sve instant, pa se trudimo da to budu i veze. Ako smo kompatibilni u krevetu, to je to, nema traženja dalje.

Ali dobra veza je mnogo više od strasti i privlačnosti, dobra veza je željeti približno iste stvari, imati mnogo dodirnih točaka i interesa, imati viziju gdje biste mogli biti ne samo sad ili za tri mjeseca, već za tamo nekih 13 godina.

Pravi su primjer oni parovi kod kojih jedan od partnera ne želi brak, ili ne želi djecu, a onaj drugi koji je s njim, se pravi da mu je to u redu. Pa mu prolete godine u čekanju da se ovaj predomisli, što se nikad ne desi.

Često nam je lakše zavaravati se, no prekinuti odnos za koji znamo da ne ide u smjeru u kom bismo mi to željeli. Ponekad dolazi i do žestokih svađa u kojima optužujemo ono drugo da nas ne voli dovoljno ako nam ne pruži brak ili dijete, ne shvaćajući koliko smo zapravo sebični, što od osobe to tražimo, ako je od početka bila s nama iskrena i rekla da to nije njen životni put.

I suviše često sam čula od muškaraca čuđenje kad bi im djevojka s kojom su, rekla da ne želi dijete. Onda bi me pojedinci zvali i ispitivali što nije u redu s tom ženom. Ali stvar je u tome da je s njom sve u redu, ona jednostavno ima drugačije želje. I tjerati je da bude majka, a nije za to spremna i moguće nikada neće biti, je čisti idiotizam.

Jednako kao što žene maltretiraju muškarce brakom i vezanjem, samo zbog straha da ti isti muškarci od njih ne odu, nesvjesne da prsten i komad papira ne znače ljubav niti su jamstvo dugovječnosti nekog odnosa.

Možda je vrijeme da se prestanemo skrivati iza društvenih normi, stereotipa, uvriježenog ponašanja, "godina u kojima se treba skrasiti" i slike naših mama o njihovom "idealnom zetu" ili "idealnoj snahi" i pričama o tome kako je njima vrijeme za unuka.

Vrijeme je da se potrudimo upoznati sebe, kako bi mogli zaista znati s kakvom osobom bismo bili spremni provesti život, pa tek onda "krenuti u lov".

Tek tad dogodit će nam se onaj pravi, a moguće je da je zapravo sve vrijeme bio u blizini.

Moj mister right možda upravo čita ovu kolumnu, tko zna…