Draga Petra, ima li još ljubavi iza prigovaranja? Stari smo, suprug ima 85 godina i stalno se svađamo. Oboje hodamo pomoću štapova. Stalno traži: "Dodaj mi ovo, dodaj mi ono", kao da ne zna da ne mogu, da sam i ja na štakama, a ne samo on. Kada to ne učinim, zato što ne mogu, krene svađa, ponekad i prava paljba, a ponekad bude i mahanja štapovima, ali sve prođe do drugog dana. Možda negdje ima novi muž za mene, malo bolji od ovoga s kojim sam 60 godina.
Lijepi pozdrav od čitateljice
Odgovara Petra Pinjuh, savjetnica za odnose i intimu te hipnoterapeutkinja
Draga čitateljice,
moram priznati da me vaše pismo nasmijalo. Ne zato što podcjenjujem vaše probleme, nego zato što sam iz njega osjetila nešto prekrasno. Život. Pravi život!
Onaj koji ne postoji na društvenim mrežama. Onaj koji ne stane u romantične filmove, nego onaj koji počinje nakon što završe svi sretni završeci. Jer većina ljubavnih priča završava vjenčanjem i onom pompoznom izjavom: "I živjeli su sretno do kraja života." I to je onaj trenutak kada kažem da idila i bajka prestaju, a počinje stvarni život, život koji donosi probleme i život koji traži da preuzmemo odgovornost za sve što kažemo, sve što napravimo i za svaku misao kojoj dopustimo prostor u našoj glavi.
Zvuči kao brak
Vaša ljubavna priča itekako živi i godinama kasnije… Šezdeset godina kasnije. Vi imate 85 godina. On ima 85 godina. Oboje imate štapove. Vas bole noge. Njega bole koljena. I umjesto da si šapućete i tepate na jastuku, vi jedno drugome vičete: "Rekao sam ti da mi dodaš to!" "Pa ne mogu, jedva hodam!" I onda, kako kažete, krene paljba. Čak i dizanje štapova.
Zatim, već sutra opet zajedno pijete kavu. Iskreno? Meni to zvuči kao brak. Pravi brak. Ne onaj iz ljubavnih romana, nego onaj koji je preživio život. Da, možda su živci tanji jer su se potrošili kroz godine, možda ste takvi temperamenti bili oduvijek… Ali, znate što mi je posebno zanimljivo?
Vi ste u samo nekoliko rečenica napisali više o ljubavi nego što neki ljudi dožive u cijelom životu. Jer ljudi često misle da je ljubav izričito najljepši osjećaj na svijetu. Leptirići, strast, poljupci, romantika. A onda dođu godine i život nas nauči da ljubav izgleda i ovako: "Jesi li popio tablete?" "Nemoj pasti." "Treba li ti nešto iz trgovine?" "Drži se za ogradu." "Zatvori usta dok jedeš!"
Toga u filmovima nema, a upravo to je realnost. Nema puno poezije u tome, ali ima puno ljubavi. Puno više nego što ljudi misle. Rekla bih da nije najveći uspjeh ljubavne priče da se nakon 60 godina još uvijek gledate kao prvog dana, već da ste nakon tolikih godina još uvijek tu – i to dovoljno blizu da možete jedno drugome redovito piliti živce.
Živa ljubav
Zapravo, dok sam čitala vaše pismo, palo mi je na pamet jedno pitanje. Što bi se dogodilo da se sutra iz nekog razloga doista probudite bez njega? Ne mora nitko odgovoriti naglas. Ali mislim da svi znamo odgovor. Nedostajale bi vam čak i svađe. Nedostajalo bi vam njegovo gunđanje. Nedostajalo bi vam njegovo: "Dodaj mi daljinski." Nedostajalo bi vam sve ono što vam danas ide na živce. Čak biste pomislili: "Gdje je onaj stari šepavi pa da mu barem još jednom zaprijetim svojim štapom?" (Naravno, pod uvjetom da je to dizanje štapova vaš slikoviti opis bračne paljbe, ne bih nikada podržala fizičko nasilje.)
Često u životu, tek kada nekoga izgubimo, shvatimo da su i njegove mane bile dio naše svakodnevice. Dio našeg doma, dio nas. Znate onu grozno istinitu izreku: "Čovjek shvati da je bio sretan tek kada se nađe među ruševinama svoje sreće."
Volim ponekad reći da ljubav u dvadesetima viče: "Ne mogu bez tebe!" U tridesetima pita: "Kako ćemo sve ovo zajedno?" U četrdesetima su sva pitanja oko: "Što ćemo za ručak? Jesi li pokupio djecu?" U pedesetima ta ista ljubav pita: "A tko smo mi? Tko sam ja?" A u osamdesetima ne govori više velike riječi, već kaže: "Pazi da ne padneš." Jer kukovi su lomljivi… I to je ljubav, to je briga, to je rečenica koja kaže: "I dalje te volim, i dalje mi je stalo do tebe." Ljubav jest drugačija i s fazama života, s godinama, s iskustvom. A eto, kod vas je u osamdesetima itekako živa i glasna.
Imate bliskost
I sada dolazimo do dijela vašeg pisma koji mi je bio najdraži. "Možda negdje ima novi muž za mene, malo bolji od moga, s kojim sam 60 godina."
Mislim da bi taj novi vrlo brzo počeo hrkati. Ostavljati naočale na krivom mjestu. Gunđati. Tražiti da mu nešto dodate. Ići vam na živce. I vjerojatno bi imao istrošena koljena, kukove i svoje tablete. Zapravo, možda biste nakon tjedan dana poželjeli vratiti staroga. Jer njega barem znate. Znate kada blefira da ga nešto boli. Znate kada je ljut i znate kada glumi da nije gladan. Znate svaki njegov pogled, svaku naviku, svaku manu. I upravo je to nešto što ljudi često podcjenjuju. Bliskost!
Nakon 60 godina zajedno vi više niste samo muž i žena. Vi ste jedno drugome svjedoci života. Znate priče koje nitko drugi ne zna. Sjećate se ljudi kojih više nema. Mjesta koja su nestala. Vremena koja se neće vratiti. Vi ste živa arhiva zajedničkog života.
I zato bih vam predložila nešto vrlo jednostavno. Sljedeći put kada krene svađa oko toga tko će što kome dodati, pokušajte stati na trenutak. Pogledajte ga i recite: "Znaš što? Nakon 60 godina još uvijek mi ideš na živce." Ali recite to kroz osmijeh! Jer upravo u tome možda leži najljepša definicija ljubavi koju sam ikada čula.
Zato, draga gospođo, ne znam postoji li za vas negdje malo bolji muž. Vjerojatno postoji, možda s boljim koljenima i kukovima, možda neki koji ne pije tablete… ali taj ne zna vaših 60 godina. Ne poznaje djevojku koja ste nekada bili, ne poznaje ženu koja je prošla toliko situacija u životu da bi vrijedilo napisati knjigu ili dvije… Uvijek imate opciju pronaći u danu vrijeme i prisjetiti se svega što ste skupa prošli i napravili i zaključiti: "Ma, mi imamo jednu vraški dobru ljubavnu priču!"
Petru možete pratiti na Facebooku, Instagramu i TikToku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....