Osjećate li se ponekad kao da ste na autoputu koji vas nemilosrdno nosi, a vi ne smijete zastati?

Prošli sam četvrtak bila na jednom sastanku u blizini Hrvatske Kostajnice. Na povratku za Zagreb odlučila sam negdje putem stati i sama prošetati po prirodi. Vuklo me da jednostavno malo u tišini osjetim prirodu, sunce i miris sjenovite šume dok su stabla još razlistana.

No cesta koja je vodila prema Sisku bila je s obje strane neprestano obrubljena kućama, a na rijetkim mjestima s malo slobodnog zelenila nije bilo nikakvog proširenja na koje bi se moglo skrenuti i parkirati. Cesta me jednostavno samo nosila dalje, a moja ideja o šetnji kroz šumu činila se svakim kilometrom sve manje izgledna.

Predvidljive asfaltne trake

Ne znam kako vi to doživljavate, ali ja se često u automobilu osjećam odvojeno od okoline - kao da sam izolirana u nekoj svojoj ‘kapsuli‘, nisam u istinskom dodiru s onim što je oko mene. Kad hodam pješice ili se vozim na biciklu ostajem u povezanosti s prirodom - svi zvukovi i mirisi su tu, uvijek mogu stati, promijeniti smjer, krenuti prečacem preko livade, zastati da dodirnem ili fotografiram lijepi cvijet... A kad sam u automobilu, on me samo nosi dalje i dalje, dok zanimljivi prizori samo prolete pored mene, jer nema mjesta ni prostora da se zaustavim, zastanem i istinski ih doživim.

Osjećate li se ponekad tako u životu? Kao da ste na autoputu koji vas nemilosrdno nosi, a vi ne smijete zastati, ne možete sići? Odvojeni u ‘kapsuli‘ svog malog svijeta. Imali ste neke važne želje i planove, ali za njih bi trebalo malo stati, posvetiti im se, možda čak sići s autoputa... No autoput to ne dopušta, svaki dan vas jednostavno nosi dalje, sve obveze se moraju izvršiti, nema prostora za zastajkivanje. Nema načina da jednostavno promijenite smjer, budete u trenutku, dopustite da vas vodi srce.

Ponekad se zaista može činiti da nema rješenja, da smo naprosto osuđeni na autoput.

U jednom sam trenutku ugledala znak za odmorište. "Konačno!"- pomislila sam - "Parkirat ću ovdje i odšetati malo u šumu."

‘Žica‘ koja ne da van

Na lijepo uređenom odmorištu, s drvenim klupama i dječjim igralištem, nije bilo baš nikoga (ljudi rijetko silaze s autoputa?), a u blizini je zaista bila šuma. Eto, ipak...obradovala sam se i krenula niz omanju padinu. Ograda od žice! Pa naravno, autoput je ograđen, kako sam to mogla zaboraviti. Nema odlaska, smo mali odmor i povratak na poznatu traku.

Vratila sam se do automobila, osjećajući i dalje snažnu paralelu sa životom - čak i kad poželite sići s autoputa, "žica" vam ne da van - žica satkana od misli (ili strahova?) "ali imam kredit, moram uzdržavati obitelj, plaćati režije..." I ostajete na autoputu.

Ima li izlaza? Kako do šume? Ja sam jednom uspjela sići s autoputa - raspustila sam dobro uhodani projektni ured i zaputila se u nepoznatu ‘šumu‘ otvarajući Centar Sretan dan. I nisam se nikad više osvrnula na staru cestu, još i danas mi je lijepo na livadama koje sama kreiram. Moguće je sići s autoputa.

A ovaj sam tjedan svoju neutaženu potrebu za šumom ispunila odmah u subotu na planinarskom izletu na Velebit.

Važno je nalaziti načine za silaženje s autoputa. Zapamtite da uvijek postoje. Tragajte za njima. Usprkos žici.

Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.