Navike koje razaraju obitelji i odnose životnu radost, a mnogi toga nisu ni svjesni

SCENA 1: Prilazim neki dan ulazu u neboder u kojem žive moji roditelji. Gospođa koju znam samo iz viđenja šeta svog psa. "Dobar dan!" - nasmiješim joj se u prolazu. Hladno lice bez ikakvog izraza samo prođe pored mene. Ne znam baš ništa o toj gospođi, čak niti njezino ime. Možda ima sve razloge svijeta da bude loše volje. A možda... i nema.

Jeste li primijetili kako su mrgodnost i hladnoća nekim ljudima postali životni stav? Način kako se odnose prema svijetu. Prema svemu.

Namrgođenost (i prigovaranje koje često s njome ide ruku pod ruku) su toksične navike. Navike koje razaraju obitelji i odnose životnu radost. Ona gospođa sa psom nema baš nikakvu ulogu u mom životu, no kad je hladna i namrgođena osoba stalno u obiteljskom okružju, to je zaista razarajuće.

Imam prijateljicu čiji suprug je uglavnom mrzovoljan. Ne umije davati, ali niti biti zahvalan kad prima. Ljubav je zbog toga odavno okopnila.

Imam prijateljicu čije je dijete odlučilo probleme riješiti hladnoćom i odbijanjem kontakta. Svi pate zbog toga.

Obrana od svijeta

Takvi stavovi najčešće nastaju kao obrana od svijeta. Osoba postavi zid da je ništa ne bi moglo dotaknuti, da bi se osjećala sigurno. I da ne bi ulazila u osjećaje koji su joj u nekom trenutku života postali preteški. Iza zida hladnoće i mrzovolje osjeća se kao da ima štit i kao da je kontrola u njenim rukama. Zid hladnoće također služi da onu drugu osobu kazni - dokazano je da ignoriranje čak puno više boli od ružnih riječi. Iako možda zapravo želi kazniti nekog drugog, iz neke davne povrede.

Ali ovako - kad stalno održavamo taj nevidljivi zid, kad nosimo kroz život stisnuto srce... Jesmo li zaista došli na ovaj lijepi i dragocjeni život da živimo tako? Želite li zaista da vas po tome pamte?

SCENA 2: Subota. Nas 16, sve draga rodbina, skupilo se na malenom seoskom groblju na vrhu brda. Tu su pokopani moji baka i djed, ali i rodbina koja je živjela u tom malenom selu na Baniji. Prelijep dan - sunce se probija kroz žuto lišće krošnji, na sve strane pogled na zelene livade, šume i brežuljke, uređujemo grobove, palimo svjećice, sadimo cvijeće. A zatim pečemo kestene i dijelimo međusobno hranu koju je svatko donio. Tako je svake godine krajem listopada. Sklad. Ljubav. Bliskost.

Moji su baka i djed živjeli u Zagrebu, ali je djed želio da ga pokopamo u rodnom selu, da bismo se barem jednom godišnje svi tamo okupili. Zahvalna sam mu na tome.

U jednom sam trenutku stala ispred njegovog i bakinog groba, ispod stabla dunje, i tiho im se zahvalila na svoj ljubavi koju su mi dali. Jako sam ih voljela oboje. Dolaze mi slike-sjećanja: kako me malenu djed vodi u Maksimir i Zoološki vrt, kako njih dvoje ljeti mene i sestričnu vode na more na Rab, kako nas baka uči mnogim kreativnim vještinama. Kad god bih im došla u posjetu uvijek bih prvo potrčala prema ormariću u kojem sam znala da već čekaju kolačići koje je baka ispekla... Samo toplina i ljubav - to je ono što me dotaklo i zauvijek povezalo s njima, to je ono kakve ih pamtim, ono što je bilo istinski i beskrajno važno. Što me ispunilo i obogatilo moj život. I što mi je pokazalo uzorak kakvi bi ljudi trebali biti.

Zatim sam stala pred grob bračnog para - rodbine koja je živjela na selu, kamo me djed vodio kao djevojčicu. I njima sam zahvalila - na ljubavi, brižnosti i dobroti. U njihovom dvorištu i voćnjaku otkrivala sam ljubav prema prirodi, prema kravama i konjima, prema jednostavnosti, prema hrani koji jedeš netom ubranu. Uvijek su nas s radošću dočekivali i s nama dijelili ono malo što su imali. Povezanost je ostala zauvijek.

Ljubav i ljubaznost

To je ono što se računa, što ostaje - ta ljubav i ljubaznost i otvoreno srce na koje sam kod svih ovih dragih ljudi mogla računati. To je ono što jedino istinski vrijedi i što od nas kreira osobe koje onda mogu ljubav dalje davati drugima. To je jedino što je bitno da ostane iza nas.

Stisnuto srce kreira samo pustoš, a otvoreno srce čini život vrijednim življenja. Nosite tu spoznaju uvijek u svom srcu.