Zašto je toliko važno da li ispravno dišemo?

Piše: Laszlo Pinter, osnivač Centara za integrativni razvoj • www.cir.hr

Znate li koji je to biološko-metabolički proces koji najbrže ugrožava ljudski život ako se prekine?

Da bismo mogli živjeti, moramo opskrbiti tijelo s tri neophodne tvari za život: hranom, vodom i zrakom. Hrana nam treba zbog energije i novih građevnih tvari za naše tijelo, voda nam je neophodna radi izmjene tvari u tijelu, a disanje zbog sagorijevanja energije unutar stanica. Od ove tri neophodne tvari i biološko-metabolička procesa, zrak, odnosno disanje jest proces koji, ako ga ukinemo, najbrže ugrožava život. Bez hrane možemo živjeti nekoliko tjedana pa čak i mjeseci. Bez vode možemo izdržati nekoliko dana, a bez zraka tek nekoliko minuta.
Ove najosnovnije biološke činjenice navodim kako bismo se podsjetili na važnost disanja.

Disanje i odrastanje

Način na koji dišemo kondicioniran je našim odrastanjem i povredama koje smo primili u najranijem životnom periodu. Biološka reakcija našeg tijela na bol, strah i stresnu situaciju jest kontrakcija koju prati trenutni kratki prestanak disanja. Ako se doživljaj boli ili straha produži, počinjemo disati stegnutog ošita, isprekidano i kratko grudnim dijelom pluća. Nakon takvih doživljaja tijelu treba određeni period opuštanja u sigurnom okruženju kako bi povratilo prirodno opušteno disanje.

Nagli, bučni zvukovi izazivaju strah i kontrakciju. Svađa i agresija između roditelja kojima beba ili dijete svjedoči također su traumatske za dijete. Tjelesno ili emocionalno bolne medicinske intervencije poput cijepljenja i slično također kontrahiraju dječje disanje i mogu ostaviti dugotrajne posljedice. Mi u djetinjstvu prolazimo kroz niz takvih stresnih, za disanje, tijelo i psihu kontrahirajućih doživljaja.

Ostavlja posljedice

Utjecaj traume na dječju psihu, tijelo i disanje jasno je vidljiv kasnije u odrasloj dobi. Ako pogledamo način kako većina odraslih ljudi diše, možemo uočiti nepravilnosti kroz iskrivljen i smanjen dišni kapacitet.

Zdrav, prirodan način disanja u opuštenom stanju je duboko trbušni. On se još naziva i horizontalnim disanjem, što znači da se naše tijelo pri udisaju horizontalno širi u trbuhu i rebrima.

Ono što kod većine odraslih možemo primijetiti je da dišu vertikalno ili u najboljem slučaju kombinacijom horizontalnog i vertikalnog disanja. To znači da im se pri disanju ramena podižu gore-dolje (vertikalno), a to upućuje na traumama oštećeni dišni kapacitet.

Vertikalno, grudno i rameno disanje se prirodno uključuje kada je tijelo izloženo većem naporu, na primjer tijekom fizički napornog rada ili sportskih aktivnosti.
Međutim, ako je neprorađena trauma i dalje u psihi i tijelu, tada je dijafragma cijelo vrijeme stegnuta i ne dozvoljava trbušnom dijelu pluća prirodno, horizontalno širenje i stezanje.
Psiha i tijelo zatim to kompenziraju grudnim disanjem i podizanjem stegnutih ramenih mišića.

Čim više smo u ranijoj dobi kontrahirali prirodni dišni ritam, tim se više tijelo naprezalo i pokušalo kompenzirati taj nedostatak.
Takve rane traumatske blokade disanja ostavljaju vidljiv trag u formiranju cijelog mišićnog sustava koji sudjeluju u disanju.

Iz osobnog iskustva

Od mog studija Core Energeticsa i upoznavanja s kontrakcijama i smetnjama koje rane traume ostavljaju na psihu i tijelo, trudio sam se naći način da pomognem sebi i svom tijelu tako da ozdravim kroničnu kontrahiranost i posljedične mišićne atrofije dišnog aparata.

Na sebi sam počeo primjećivati da sam često disao jako plitko i ulazio inerciju i bezvoljnost. U grudima gornjem dijelu prsne kosti sam osjećao određenu nelagodu i pritisak kome dodatno umanjivala disanju amplitudu. U tu vrstu disanja ulazio bih kada sam bio sam i ono mi je sprečavalo dublje opuštanje. U situacijama kada bih bio u društvu, pogotovo ako bi bio okružen nepoznatim ljudima osjećao bi tjelesno-emocionalnu napetost praćenu stezanjem ošita, praćenu kratkim, isprekidanim, grudnim disanje, s pojačanom tenzijom u gornjem dijelu grudiju. Ta bi se napetost prenosila na stezanje ramenih mišića koji bi se kronično podizali i zadržavali u podignutom položaju. Kako sam s vremenom saznavao o povezanosti tjelesnih i psihičkih napetosti, te limitirajuće dišne procese sam sve jasnije uočavao kod sebe.

Počeo sam sve više uviđati važnost našeg dišnog kapaciteta i važnosti da taj kapacitet bude otvoren. Uvidio sam da bez toga ne možemo osjećati dublju tjelesno-emocionalnu otvorenost i da ostajemo u psihičkoj napetosti.

Ronjenje kao odlična vježba

Moj interes za ronjenje koji sam otkrio još kao dijete je razvoju mog cjelovitog terapijskog pristupa značajno pripomogao. Shvatio sam da ronjenje na dah angažira cijeli dišni aparat i da liječi tjelesne atrofije koje su nastale kroz shizoidnu i oralnu karakternu obranu te da djeluje i na krutu i psihopatsku kojima se spomenute obrane kompenziraju.

Kad govorimo o karakternim obranama govorimo o obrambenim mehanizmima koji nastaju u različitim periodima našeg ranog djetinjstva kada potrebe koje se u tim periodima pojavljuju nisu na adekvatan način zadovoljene. Tada se događa da nezadovoljenje naših potreba ili kažnjavanje zbog njih dovodi do specifičnih emocionalnih i tjelesno-mišićnih blokova, psihičkih fiksacija i kompenzirajućih obrambenih reakcija kojima želimo izbjeći ponavljanje bolnih iskustava. Taj dio našeg emocionalnog i psihičko kapaciteta se ne razvija na zdrav način, a praćen je i kroničnim kontrakcijama u mišićima.

Proučavajući vezu između psihoterapijskih tehnika i disanja u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji dublje sam se zainteresirao za problematiku i tehnike disanja. Uviđao sam da ronjenje na dah i podvodni ribolov otvaraju i proširuju moj dišni kapacitet. Na tečajevima ronjenja na dah naučio sam niz novih vježbi za proširenje dišnog kapaciteta. One su dobrim dijelom proistekle iz yoge, odnosno pranayame. One pomažu da se vrati prirodni dišni kapacitet i da atrofirani mišići ponovo ožive.

Daljnjim istraživanjem počeo sam još učinkovitije povezivati spomenute vježbe pripreme ronjenja na dah s vježbama disanja koje se koriste u psihoterapiji (poput Core Energetics vježbi disanja i tehnike preporađanja), sa psihoterapijskim tehnikama.

Vježbe disanja opuštaju tijelo te rasterećuju mišićni i psihički sustav i dovode nas u stanje mira i opuštenosti. U takvom stanju svijesti možemo se dublje, bez napetosti prepustiti aktivnostima koje nas interesiraju, te ćemo i više osjećati užitak u njima.

Sve je povezano

Kisik je potreban svakoj stanici kako bi se u njoj mogao odvijati proces sagorijevanja i oslobađanja energije potreban za stanični metabolizam.
Širenje vlastitog kapaciteta disanja stoga dovodi do osjećaja mira, ugode i psihofizičke proširenosti, a osobu dovodi u meditativno, prošireno stanje svijesti.
Tijekom takvog disanja i idealnoj izmjeni plinova u krvi u našem tijelu se odvijaju samoiscjeljujući procesi na staničnoj razini, to jest na razini stanične memorije.

Poznavanjem i korištenjem ovih principa u disanju i s njima povezanih bioloških i psiholoških mehanizama možemo uticati na stanje našeg organizma. S obzirom da su naša tjelesna, emocionalna i mentalna razina međusobno povezane, kada širimo vlastiti kapacitet disanja, istovremenom utječemo i na vlastito raspoloženje te nakon što smo "prodisali" traume otvaramo svoj kapacitet za proširena stanja svijesti, osjećaj blaženstva i oslobođenja.