Terapeutkinja Brzović: Ove stvari usvajamo do sedme godine, a mogu nam odrediti cijeli život. Nismo ni svjesni

Danas svi govore o traumi, bez punog razumijevanja što trauma u terapijskom smislu može značiti i kakav resurs može biti. Baš o toj promjeni paradigme što trauma jest piše terapeutkinja integrativne medicine Petra Brzović u svojoj knjizi DAR TRAUME.

Trauma uvijek zvuči loše, a vi je u svojoj novoj knjizi već u naslovu nazivate darom?

Naravno, jer kao u svemu i ovdje je stvar perspektive. Možemo se odmah odlučiti da je trauma loša, bolna i s dalekosežnim posljedicama, ali ako promijenimo perspektivu, ona uistinu može biti dar iz kojeg ćemo puno naučiti. Ona u sebi nosi potencijal da upravo kroz te teške trenutke spoznamo svoju snagu, moć, sposobnost da zavolimo sebe, da oprostimo drugima i napravimo novi život za sebe. Upravo u tome ja vidim dar traume.

Trauma gotovo uvijek u podnaslovu nosi neko teško odrastanje, alkoholičarsku obitelj, fizičko zlostavljanje, ali trauma je i puno manja bol od toga? Što je sve trauma u psihološkom smislu?

Trauma može biti jedan ili više događaja koji su za nas u tom trenutku bili previše i s kojima se nismo mogli nositi. Doživljaj boli ili traumatskog iskustva je vrlo individualan, zato usporedbe s tuđim iskustvima nemaju baš nikakvog smisla. Većini će odrastanje u alkoholičarskoj obitelji biti trajna trauma, ali netko će iz toga ipak izaći jači i osnažen tim iskustvom. Nema pravila. S druge strane, nekome će otkaz na poslu izazvati ozbiljne psihološke posljedice, dok će druga osoba to doživjeti kao priliku da nastavi dalje i nađe bolje mjesto za sebe. Sve ovisi o našem emocionalnom kapacitetu, o tome kako smo navikli nositi se s problemima, u kakvom smo okruženju odrasli ili kakve smo ciljeve sebi zadali. Niz je tu faktora koji će utjecati na našu reakciju i na naš život u cjelini.

Svaki čovjek želi osjećaj sigurnosti, prihvaćanja, pripadanja, emocionalne podrške. Obrasce o svemu tome usvajamo u djetinjstvu, dok je naš mozak još uvijek nekritičan. Zašto se tih obrazaca teško rješavamo kroz život?

Sve te obrasce ponašanja roditelja, atmosfere, zadatosti mi spremamo u podsvjesno. Kroz život nerijetko postajemo svjesni tih obrazaca, shvaćamo da smo, primjerice, na svakom poslu potplaćeni, da uvijek imamo neodgovarajućeg partnera, da ne znamo štedjeti ili što već, ali usprkos tome, mijenjajući poslove ili partnere, nailazimo na jednake prepreke. Radi se o tome da su naša dubinska, nesvjesna uvjerenja tako jaka da se iznova dovodimo u iste situacije i istu bol. Do svoje sedme godine smo u svoju svijest i podsvijest povukli toliko uvjerenja o životu, odnosima, slici o sebi i svemu ostalome, da nas ta uvjerenja prate kroz život, mi ih nikada ne propitujemo ili mijenjamo, nego ih uzimamo kao apsolutne istine. Tako iz dječjeg mozga stvaramo paradigme o vlastitoj vrijednosti, životu, povjerenju, ljubavi, odnosima, ali i novcu, osobnim kapacitetima, resursima, kao i onim vanjskima. Sve to onda diktira našim životima.

Dijete iz svojeg limitiranog kapaciteta u nesvjesno sprema one uvide s kojima se u tom trenutku ne može nositi, ali koliko odraslih ljudi želi danas, iz zrele pozicije, ući u to mjesto, shvatiti što je bilo bolno i što uvjetuje njihova ponašanja koja možda i nisu za njih najbolja?

Uglavnom, dok nas dovoljno ne boli ili dok ne obolimo, dok nam se „ne sruši svijet“, malo tko će raditi na sebi. Ali važno je reći da u našem podsvjesnom stanuju i naši kapaciteti, naša kreativnost, naši potencijali. Nismo mi tamo spremili samo loše, nego i sve ono u čemu smo dobri, ali nam nije dano da se time bavimo. Otključavanje tih mjesta može dramatično promijeniti naš život na bolje.

U knjizi govorite i o važnosti tijela i svih emocija koje ono skladišti kroz godine. Zašto je tijelo važno, ako ja kognitivno razumijem što mi se i zašto događa?

Mi smo neodvojiv sustav uma i tijela. Svaka misao koja pokreće neurone u mozgu šalje i kemijski naputak tijelu. To je zakon spojenih posuda. Tijelo uvijek ima informaciju što se događa u mozgu, onda tijelo reagira i šalje info mozgu i tako stalno teče ta razmjena. Zato mi i jesmo ono što mislimo, a tijelo to prati. Tijelo je odličan glasnik naših unutarnjih procesa i zato je važno razumjeti ga i čuti na pravi način. Često kada nas nešto boli, uđemo u ljutnju prema tijelu, ljuti smo na našu fizičku slabost, a to je zapravo poziv da shvatimo dublji proces koji se događa u nama. Tijelo kroz bolest uvijek šalje signale da je nužno stati, preispitati se i neke stvari mijenjati. U podlozi svake bolesti je jedna ili niz trauma koje nisu procesuirane i prorađene. Tijelo tada više nema energije za normalno funkcioniranje, nego se razbolijeva. Mislim da je jako važno da uz liječenje tijela uvijek obratimo pozornost i na emocionalni tijek i podršku.

Kroz uvod, čitatelja u knjigu uvodite svojom osobnom emocionalnom pričom koja je vrlo dirljiva i iskrena. Je li točno da je svaki terapeut, prije nego li je počeo pomagati drugima, prvo morao pomoći sebi?

Pisala sam vrlo iskreno i autentično o svojim izazovima, ali sam ispričala i izazove svojih klijenata uz njihovo dopuštenje i izmijenjene identitete. Cilj je i meni i njima bio podijeliti sva ta iskustva koja će možda nekome pomoći i dati nadu da se iz svih situacija moguće izvući. U drugom dijelu knjige nudim puno vježbi, zadataka, vođenih praksi da si ljudi sami mogu pomoći i olakšati razna stanja ili situacije.

Kako objašnjavate da usprkos racionalnoj odluci, nažalost, često ponavljamo obrasce? Ako mi je tata alkoholičar, zašto i kako se dogodi da nađem takvog partnera, a jedino što sam htjela je izbjeći baš takav izbor?

Uvijek idemo u ono što nam je poznato, ma kako to poznato bilo loše i traumatizirajuće. Mi kao djeca naše primarne obiteljske odnose doživljavamo kao ljubav, pripadanje i onda kada nam se pojavi taj osjećaj s nekim mi to doživimo kao ljubav. Ali tada je nužno shvatiti da je to bilo loše, traumatično, iskrivljeno percipirano kao sigurnost i ljubav. Baš to je rad na sebi. Ima tu raznih situacija, često primjerice najstarije dijete u obitelji dobije dio roditeljskih odgovornosti, prerano sazrije, nikada ne razvije zdravu sliku o sebi iako je uspješno i odgovorno kroz život. Tako nastaje perfekcionizam, s kojim je jako teško živjeti. Baviti se sobom je cjeloživotni izazov.

Krenimo s time: kako sam danas, kako sam zadovoljna sa životom, kakvi su mi odnosi, kakav mi je partnerski odnos, kakva sam s djecom? Budimo iskreni prema sebi u tim odgovorima i sve će nam biti jasno.

Svaki terapeutski pristup će vrlo brzo doći do zdravog postavljanja granica. Zašto nam je teško postaviti granice?

Granice su velika i važna tema. Naučili smo od malena da se ne smije govoriti „NE“. Naučili smo svima udovoljiti, sve obaviti, ne pokazati koliko nam je to zahtjevno, a ispod toga smo ljuti, umorni, bijesni ili što već. Nosimo uvjerenje da će nas odbijanje nečijeg zahtjeva udaljiti od ljubavi, od viđenosti, od potvrde vlastite vrijednosti. A mi kao ljudi ne možemo udovoljiti svima, ali možemo vidjeti koji zahtjevi prelaze naš kapacitet i negativno utječu na naš život. Vrlo je neugodno postaviti granice, ali je nužno i odgovorno prema nama samima.

Mene klijenti koji dođu na terapiju znaju pitati: ‘Koliko mi vremena treba da to riješim?“ Susrećete li se i vi s takvim pitanjima?

Uvijek je doživotno i što prije to shvatimo, to bolje. Život stalno nudi nove izazove, nove situacije i mislim da se njima, a i sobom, trebamo baviti zauvijek, kao što se bavimo mnogim drugim segmentima života. Nekoliko terapija će pomoći, ali neće riješiti naše probleme. Problem iscjeljenja je vrlo individualan.

U knjizi se bavite i dušom. Da parafraziram stih: što sad duša ima s tim?

Uvjerenja sam da smo mi ovdje na putovanju kako bismo skupili što više iskustava i lekcija kroz odrastanje, bol, tugu, ljubav, sreću. Traumatska iskustva su također naše lekcije. Meni je u iscjeljenju ili terapiji jako važno unijeti i taj duhovni aspekt. Mi smo stvarno puno više od racija i tijela. Važno je proširiti perspektivu vlastitog života, sagledati ga iz jednog šireg rakursa, jer tada je uvid puno bolji, a cijeljenje puno brže. To nam pomaže i da preuzmemo odgovornost, a da ne krivimo drugog za naše stanje, što vrlo često radimo. Tako ostajemo vezani za ta stanja ili osobe, stavljamo se u poziciju žrtve i iz tog mjesta stvarno ništa ne možemo promijeniti.