'Treba mi muškarac koji će me znati ukrotiti i nedjeljom ispeći roštilj'

Žene više nisu dame! Zbilja nisu. Počele su se ponašati kao trećerazredni gangsteri iz hooda. I misle da su činjenicom što su sposobne javno izgovoriti (ili napisati) pojmove poput ku**c i pi*ka, postale nekakve frajerice.

Zašto bi žene trebale biti iste kao muškarci?

Ne razumijem odakle ta potreba da se pojedine stalno uspoređuju i poravnavaju s muškim rodom? Zašto ne mogu pustiti muškarca da bude muškarac? Da bude onaj koji plati piće i nekada jasno i glasno kaže 'Ne'?

Možda je to zbog toga što sam okusila previše balavih odnosa pa sam zaključila da to nije za mene i da sam umorna od toga da budem ona koja u vezi nosi hlače.

Hvala lijepa, ali ne hvala

Želim sigurnost, želim nekog da me ukroti, nekog da bude 'gazda'. To ne znači da želim siledžiju, seosku barabu koja će me ugnjetavati i neće me poštovati, a ne, ne. To samo znači da žena treba biti žena, a muškarac treba biti muškarac u odnosu.

Isto tako ne smatram kućanske poslove poniženjem niti ih dijelim na muške i ženske. Nije mi problem kuhati, prati i peglati i nemam potrebu to nikome stalno naturati na nos. Prije svega jer i sama volim imati čisto i ispeglano, pospremljeno i skuhano. Ne smatram da to radim 'za nekog'. Radim to jer želim.

Ne smatram da je on debil ako umoran dođe s posla i ispruži se na kauču, zato što će učiniti za mene masu stvari koje vjerojatno neću ni primijetiti niti pomisliti da bih to trebala učiniti. Npr. promijeniti gume na autu, otići u nabavu kad ja ne stignem, pospremiti MOJ nered, jer sam ostavila na stolu hrpu papira spremajući se na važan sastanak koji mi je uletio 'k'o s neba pa u rebra'.

Nedjeljom će napraviti roštilj, dok ću ja piljiti u neki novi hit roman. I ne mora to raditi, ali će napraviti jer želi.

Nismo zbog toga zaostali ni on ni ja. Nismo neandertalci. Samo smo zreli odrasli ljudi koji su sposobni sve napraviti sami, ali volimo činiti te male stvari jedno za drugo. To se inače u nekim krajevima zove još i ljubav.

Što je tu pogrešno? Baš ništa.

Zloba, a ne feminizam

Pogrešno je sve ono što nije prirodno i isforsirano je. Ta silna želja za tom nekom ravnopravnosti, ta glasnoća pojedinih kvazi feministica koje iskreno, pravi feminizam ne bi prepoznale ni da ih nogom opali u zadnjicu, to izvikivanje kojekakvih 'Ja sam žena i sad ću da ti pokažem' parola, to nasilno tjeranje vode na svoj mlin - pa oprostite, meni je to naporno. Vrijeđa mi intelekt, zamara me i neukusno je.

Biti žena nešto je prelijepo. To je dar i privilegija, ako znaš nositi svoju kožu, ako shvatiš da je tvoj osmijeh tvoj najljepši komad nakita, a tvoj um najseksepilniji dio tebe.

Biti žena je takva dragocjenost ako shvatiš da si samim rođenjem dobila mogućnost da pokoriš svijet! Ali ne bahatošću, ne na silu, već lagano, sa stilom, osmijehom, gracioznošću, možda seksi šapatom na uho ili mogućnošću da se učenjem i radom uzdigneš - ma gdje god.

Čak više ne možemo reći ni da nas u poslu muškarci na pozicijama sabotiraju, iz prostog razloga što firme dobivaju poticaje kako bi zaposlile što više sposobnih žena na izvršnim funkcijama. Nijedan dobar poslovnjak neće propustiti takvu priliku - budite sigurne.

Ne drage moje to nije feminizam - to je zloba. Tako nikada nećemo biti ravnopravne, ni među sobom ni s muškarcima. Tako možemo samo nazadovati, što čini mi se i radimo, jer dok marširamo za pravo da ne depiliramo noge, bitne stvari promiču oko nas. Stvari koje nas se itekako tiču. Stvari koje će oblikovati i naše sutra i budućnost naših djevojčica.

Mnogo je važnije da one dobiju priliku na sretan, ispunjen i posve ravnopravan život, no što je bitno da ti ili ja ili Petra ili Tamara ili bilo koja druga žena - budemo u pravu.

No to je nešto, što tek trebamo savladati!