Tipkanje do iznemoglosti... A da jednostavno nazoveš? U kojem točno trenutku smo se počeli bojati kontakta s drugima

Već neko vrijeme primjećujem trend koji se širi čak i kao šala po društvenim mrežama, a to je odbojnost prema telefonskim pozivima. To je danas jako nepopularna pojava, da te netko nazove na telefon pored svih čuda poruka, mailova i chatova. Kao, sve se da tako riješiti, to je objašnjenje.

Ok, dio poslovnih stvari, ako ne i sve najčešće se i riješi putem pisanih tragova, ali što s nama koji njegujemo i druge odnose, nekad i na daljinu u istom gradu? Zašto su odjednom telefonski pozivi postali tragedija, a pisanje poruka satima nije?

Suludo tipkanje

Nekad, ne tako davno, satima smo znali visiti na telefonu kako bismo ispričali nekome nešto ili ga/ju konačno čuli, čestitali rođendane, rođenja, brakove, nove poslove i seljenja. Danas stisneš poruku, osamsto emojija i GIF i stvar riješena? Nekima da, mnogima sigurno, ali meni, a vjerujem da nas ima još to nije dovoljno.

Volim čuti nečiji glas, naravno ne uvijek i ne svih ljudi koje poznajem, ali one najintimnije ljude volim čuti. Volim razgovarati kao da smo na kavi bez mobitela ili kao nekad na klupicama u parkovima. Da se posvetimo tih nekoliko minuta, pola sata, sat jedno drugome, a ne da šaljemo poruke pa dok jedno ne odgovori pošaljemo još njih deset na druge adrese, poskrolamo malo po Instagramu, kupimo cipele, stisnemo poslovni mail i onda se vratimo u taj hladni porukama obilježen razgovor potpuno nekoncentrirani na razgovor i osobu s kojom tipkamo. Tim je gore ako je situacija ili tema razgovora ozbiljna i nerijetko baš te iste poruke, emojijima unatoč, budu majka zajeba. Poruke su dušu dale za nesporazume, krive reakcije i interpretacije jer nismo posvećeni ili pak jesmo previše pa se secira ono što se običnim glasovnim pozivom i bojom glasa ne bi dogodilo gotovo nikad. Ipak, moderno vrijeme i svijet bira suludo tipkanje do unedogled, seen je već prihvatljiv i kad ti ga servira vlastiti roditelj jer eto, radi i ima drugih obaveza ili jednostavno ne čita poruke.

Malu utjehu u zadnje vrijeme mi daje nekolicina ljudi s kojima šaljem glasovne poruke jer su kraće i opet se čuje nečiji glas i sve bude jasnije. Ipak, kad vidim da me netko moj zove, ako mogu javiti se javim se i baš uživam u toj blizini pa makar razgovor bude o tome što je u nekom dućanu na akciji ili što treba obaviti sutra kod doktora ili u banci.

Zadnjih mjeseci provela sam sate na telefonu s nekim svojim najnajbližim ljudima i ti sati nadomjestili su i uvijek će mi biti ispred bilo koje poruke, čak i od njih samih. Kad me, primjerice, moj deda od 83 godine (koji isto šalje poruke na WhatsApp) zove usred posla, javim se iz više razloga. Zaustavim i posao i sve, jer ne znam je li se nešto dogodilo ili me samo želi čuti, iz poštovanja prema njemu i njegovim godinama i jednostavno jer ga, dok je tu sa nama, želim čuti pa makar mi pričao jedno te istu štoriju koju sam već čula ili je nešto što me ne zanima.

Vjerujem da se telefonski razgovori danas izbjegavaju ne zbog gubitka vremena (jer porukama se ista poruka može jako oduljiti, a nekad je dovoljno dvije minute poziva) nego zbog gubitka kontakta kako među drugima tako i sa samima sobom. Nisam neki stručnjak, nisam čak ni tražila neke konkretne podatke za ovakvu tezu, ali poprilično sam sigurna da ljudi nisu u kontaktu sa samima sobom i da zato bježe. Sigurna sam da se zatrpavamo nepotrebnim stvarima, što materijalnim, što digitalnim kako ne bismo radili na onome što je bitno, a to smo mi sami i kako se osjećamo u društvu. I iako se u zadnje vrijeme njeguje taj neki individualizam, autentičnost i isticanje da smo pojedinci, bojim se da to ne doprinosi društvu nikako, tj. da društvo pati.

Čovjek je društveno biće čak i kad je najveći introvert i ksenofob, bez drugih ne opstaje. Biti sam i bez kontakta s drugima, makar samo jednom osobom uz sebe same, nije zdravo ni mentalno ni fizički i o tome se mogu naći brojne studije, a otuđivanje kakvo je nastupilo koronom to je samo potvrdilo. Opet, nakon korone i dalje se udaljavamo iako smo se na trenutak zbližili kako su mjere popuštale.

Sve i ako smo potpuno sami, nema pored nas nikoga, što slučajnošću što odabirom, kontakt koji nikako ne smijemo izgubiti jest onaj sa samima sobom jer upravo taj kontakt je onaj koji nas tjera u kontakt s drugima i otvara druge mogućnosti.

Uvijek sam prije za poziv nego besciljno i nesporazumom okovano dopisivanje, pa čak i kad se o poslu radi. Vi odlučite što je vama draže, ali budite svjesni da je nekad poziv samo to, telefonski poziv zbog kojeg dan može biti puno ljepši.

Do idućeg puta, nazovite nekog svog, pričajte, čujte i sebe i tu drugu osobu i uživajte u kontaktu.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.