More je postalo moranje, a to je možda najbolja stvar koja mi se dogodila

Prijateljica i ja već tjednima planiramo more. Točnije, dva tjedna mora. Nas dvije, tri psa i jedna mačka. Klimatizirani stan. More na pljunomet. Sve kako treba. I umjesto da odbrojavamo dane do polaska, mi opsesivno pratimo vremensku prognozu. Ne zbog kiše. Nego zbog vrućine. Svaki novi stupanj iznad trideset dočekamo kao lošu vijest. Već tjednima jedna drugoj šaljemo screenshotove prognoze. Ujutro, popodne, navečer.

"Palo je na 29."

"Vratilo se na 33."

"Kažu da dolazi bura."

"Ne dolazi."

"Evo sad piše 31."

"Jučer je pisalo 28."

U nekom trenutku shvatile smo da ne planiramo godišnji odmor nego pregovaramo s vremenskim uvjetima. Ozbiljno razmišljamo da sve otkažemo u zadnji čas. Ili da odemo pa se vratimo nakon nekoliko dana ako ne bude išlo. Ili da pobjegnemo na neko brdo gdje će temperatura biti deset stupnjeva niža i gdje nam nitko neće zamjeriti što sjedimo u hladu kao dva šišmiša. Jer koliko god zna biti nepodnošljivo vruće u Zagrebu, doma si. Znaš gdje si. Možeš se zatvoriti, upaliti klimu, otuširati se pet puta dnevno i preživjeti.

Čekaš cijelu godinu

Na moru je drukčije. Tamo te dodatno proganja osjećaj da bi trebao uživati. Da si to platio. Da si čekao cijelu godinu. Da bi trebao biti sretan. A nema gore stvari od odmora koji se pretvori u obvezu.

A onda smo počele nabrajati. Psorijaza. Artritis. Perimenopauza. Anksioznost. Napadaji panike. Lijekovi koji ne vole sunce. Tijela koja više ne podnose ono što su podnosila prije deset ili petnaest godina. I shvatile smo nešto pomalo neugodno. Možda više ne volimo more onako kako smo ga voljele nekad.

Istina, nikad nisam bila ona osoba koja će se peći na suncu od deset ujutro do pet popodne. Nikad nisam voljela krcate gradske plaže ni gužve. Uvijek sam bježala na divlje plaže. Što dalje od ljudi, što bliže miru. Voljela sam mjesta do kojih se mora pješačiti. Plaže bez kafića, muzike i napuhanca. Mjesta gdje možeš čitati knjigu, slušati cvrčke i ne čuti tuđe razgovore. Voljela sam i skinuti badić. Ne zato što sam nudist. Nisam nikad bila. Ne zanima me gledati druge ljude gole, niti me zanima da oni gledaju mene. Samo volim taj osjećaj potpune slobode. Sol na koži. Sunce. More. Tijelo bez ičega između. Bez elastike koja steže, bez mokrog kupaćeg koji se lijepi za kožu, bez osjećaja da nešto moram sakriti.

To mi je uvijek bio luksuz. Ali čak ni to više nije dovoljno da me natjera da jedva čekam ljeto.

Danas sanjam hlad. Onaj debeli, gusti hlad pod stablom. Knjigu. Tišinu. Drijemanje bez grižnje savjesti i psa koji hrče negdje u blizini. Možda bazen. Možda šumu. Možda livadu. I što smo više razgovarale o tome, to nam je postajalo jasnije da nas ne umara more. Umara nas ideja da bismo trebale uživati u nečemu samo zato što smo oduvijek uživale.

Ljeto kakvo mi treba

Kao da postoji neko nepisano pravilo da ljeto mora izgledati na određeni način. Da moraš željeti plažu. Da moraš jedva čekati sunce. Da moraš biti vani cijeli dan. Da moraš biti preplanuo. Da moraš voljeti ono što vole svi ostali.

A što ako više ne voliš? Što ako ti je najljepši dio ljeta upravo trenutak kad se skloniš od svega? Kad ugasiš mobitel. Kad ne moraš razgovarati. Kad te nitko ništa ne traži. Kad ne moraš biti dostupna, produktivna, zabavna ni društvena.

Možda starimo. Možda smo umorne. Možda smo samo konačno prestale glumiti. Godinama sam mislila da odmor mora izgledati kao razglednica. Kao fotografija za društvene mreže. Kao nešto što će drugi pogledati i pomisliti: "Baš joj je dobro."

Danas me puno više zanima kako se osjećam nego kako nešto izgleda. Ako mi treba hlad, onda mi treba hlad. Ako mi treba mir, onda mi treba mir. Ako mi treba šuma umjesto plaže, onda je šuma moj godišnji odmor.

I možda je upravo to najveća promjena koja nam se dogodi s godinama. Ne to što nam smeta vrućina. Nego to što napokon prestanemo raditi stvari samo zato što bismo ih navodno trebali voljeti.

More je postalo moranje.

A možda je upravo zato došlo vrijeme da odmor počnem birati po sebi, a ne po očekivanjima. Možda to nije znak da starim. Možda je to samo znak da se napokon upoznajem.

Do idućeg puta, želim vam odmor koji vam stvarno treba. Ne onaj koji dobro izgleda na fotografijama.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.