‘Mrzim celulit i ne mogu lagati da sam ga zavoljela‘

Mrzim celulit. Oduvijek. I tuđi i svoj. Ne volim ga vidjeti. Ne volim ga osjetiti pod prstima. Ne volim znati da postoji na mom tijelu. Voljela bih da ga nema. Prvi put sam ga primijetila na sebi s nekih jedanaest ili dvanaest godina. Stisnula sam kožu na bedrima i vidjela one sitne rupice koje su mi se u sekundi zgadile. Taj osjećaj pod prstima bio mi je odvratan. Tvrd, tup i nekako stran. Kao da mi je netko pod kožu ugurao nešto što tamo ne pripada. Vrlo brzo sam naučila da je celulit neprijatelj.

Časopisi, reklame, televizija, sve je urlalo isto. Celulit je nešto što se skriva, popravlja i uklanja. Nešto što nagrđuje tijelo. Nešto što nijedna žena ne bi smjela imati ako želi biti poželjna, lijepa i “dovoljno dobra”.

Prve kreme protiv celulita kupila sam još krajem osnovne škole. Doslovno sam kao dijete mazala bedra proizvodima koji su obećavali glatku kožu i novi život. I nije problem samo u marketingu. Problem je što sam mu vjerovala. Sve do danas. Jer ja svoj celulit i dalje mrzim.

I dalje mi je odbojan

Znam da se danas očekuje da napišemo kako smo prihvatile svoje tijelo. Kako volimo svaku rupicu, svaku grbicu i svaku nesavršenost. I stvarno mislim da je dobro da žene više ne umiru od srama zbog vlastitog tijela kao prije dvadeset godina. Ali ne mogu lagati.

Ne vjerujem u one priče “obožavam svoj celulit”. Ne vjerujem da postoji žena koja bi, kad bi joj netko ponudio čarobnu tabletu bez posljedica, rekla: “Ne hvala, želim zadržati svoju narančinu koru.” Mislim da smo samo umorne.

Umorne od borbe, krema, masaža, gladovanja, uspoređivanja i ogledala pod lošim svjetlom. Umorne od toga da cijeli život popravljamo tijelo koje se stalno smatra nedovoljno dobrim. I onda smo, valjda radi vlastitog mira, naučile govoriti da smo ga prigrlile. Možda i jesmo.

Ali zavoljele? Ne znam baš.

Ono malo razdoblja kad sam imala minimalno celulita osjećala sam se fantastično. Lakše. Ljepše. Samouvjerenije. Sjećam se ljeta 2011. kao da je jučer bilo. Bedra su mi bila glatka, guzica čvrsta i prvi put nisam razmišljala kako stojim, sjedim ili izgledam dok hodam u kratkim hlačama.

Kaaaakvo olakšanje.

Nosila sam sve što sam htjela. Nisam se skrivala. Nisam tražila “dobar kut”. Nisam navlačila ručnik preko nogu čim bih sjela.

I ne, nije to bilo “samo u mojoj glavi”. Cijelo moje samopouzdanje bilo je drugačije. Zbog čega? Zbog kože na bedrima.

Kad to izgovorim naglas zvuči suludo. Ali znam da će me puno žena razumjeti. Odmalena pijem ogromne količine vode jer “to pomaže”. Ne križam noge dok sjedim jer sam negdje pročitala da pogoršava cirkulaciju. Tuširam bedra hladnom vodom i usred zime. Vježbam. Pazim što jedem. Sve one savjete iz starih Mila, Vita i Tena urezala sam si u mozak prije nego što sam zapravo postala žena. I opet, celulita ko u priči.

Jedna doktorica mi je jednom pokušala objasniti da nam ženama trebaju te masne zalihe. Da su povezane s hormonima, menstruacijom i trudnoćom. Znam ja sve to. Znam da žensko tijelo funkcionira drugačije od muškog.

Ali zašto te zalihe moraju izgledati baš tako? Zašto moraju izgledati kao nešto što nas već desetljećima uče skrivati? I znam, imaju ga gotovo sve žene. Imaju ga čak i male bebe na onim mekanim bedrima koja obožavamo grickati i ljubiti. Znam i da postoje puno gore stvari od celulita. Naravno da postoje. Ali to ne znači da žene moraju lagati same sebi i glumiti da vole baš svaki dio svog tijela. Ne moramo. Ne moraš voljeti sve na sebi da bi voljela sebe. To mi je trebalo dugo da shvatim.

‘Projekt stalnog popravljanja‘

Mrzim celulit. Svoj najviše. Ljeto mi često stvara tjeskobu jer ga više ne mogu skrivati ispod trapera i hulahopki. Kratke hlače nosim uglavnom izvan Zagreba, tamo gdje me nitko ne poznaje i gdje imam osjećaj da me nitko ne gleda dovoljno dugo.

I da, moguće je da sam potpuno zaribana generacija kojoj su mediji i reklame spržili mozak još krajem devedesetih. Moguće je i da smo odrasle vjerujući kako žensko tijelo mora biti stalni projekt popravljanja. Ali isto tako znam da nisam jedina koja ovo misli.

Samo se mnoge ne usude izgovoriti naglas. Do idućeg puta, dajte si pravo da ne budete oduševljene baš svakim dijelom svog tijela. To vas ne čini lošima ni plitkima. Samo iskrenima.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.