Terapeutkinja objašnjava što se skriva iza stalnog straha da će nas netko ostaviti i kako to iscijeliti

Jeste li ikada osjetili dubok nemir kada vam se voljena osoba nije javila? Osjećaj da će vas netko napustiti čim pokažete svoju ranjivost? Da se morate truditi više, biti bolji i prilagođeniji, samo kako biste zadržali ljubav? Taj tihi, često prikriveni strah jedan je od najdubljih obrazaca koji se razvijaju još u ranom životu. Iako osoba izvana može djelovati samopouzdano i smireno, u njezinoj se unutrašnjosti često skriva stalna briga da će biti napuštena, zaboravljena ili zamijenjena. Iza privida stabilnosti može postojati duboka nesigurnost koja je sprečava da se doista osjeća sigurno u odnosima.

Kada u ranom razvoju dijete ne osjeti dosljednu emocionalnu dostupnost i sigurnost, u njemu se može oblikovati duboki unutarnji obrazac straha od gubitka ljubavi i povezanosti

MAYA LAB/SHUTTERSTOCK

Temelj emocionalne sigurnosti

U ranom razvoju djeteta ključnu ulogu ima figura koja mu pruža prvu emocionalnu povezanost, najčešće majka. Ona postaje prva referenca kroz koju dijete uči što znače sigurnost, ljubav i povezanost. Njezin pogled, ton glasa, dodir i prisutnost oblikuju temelj unutarnjeg osjećaja mira.

Majka je središnja figura čije su reakcije ključne za razumijevanje djetetova emocionalnog svijeta. Kroz nju dijete doživljava kako izgleda biti viđeno, prihvaćeno i umireno. Djetetove potrebe ispunjavaju se djelomično svjesno, kroz umirivanje, grljenje i prepoznavanje osjećaja, a djelomično nesvjesno, kroz majčina raspoloženja, njezinu sposobnost emocionalne regulacije i prisutnost u trenutku.

Ako je majka emocionalno dostupna i stabilna, dijete uči da su bliskost i ljubav sigurne. Ako je, pak, često odsutna, bilo fizički ili emocionalno, ili preplavljena vlastitim tjeskobama i problemima, dijete stječe dojam da ljubav može nestati, da povezanost nije sigurna i da mora zaslužiti pažnju kako bi bilo voljeno.

Taj rani odnos postaje model prema kojem kasnije doživljavamo sebe i druge u svim bliskim odnosima. Već u toj ranoj dinamici možemo naslutiti kako disfunkcionalni obrasci ostavljaju duboke emocionalne tragove te u nama bude onaj tihi, trajni strah da će ljubav otići ako nismo dovoljno dobri.

Disfunkcionalni emocionalni obrazac straha od napuštanja

Kada u ranom razvoju dijete ne osjeti dosljednu emocionalnu dostupnost i sigurnost, u njemu se može oblikovati duboki unutarnji obrazac straha od gubitka ljubavi i povezanosti. Taj obrazac često se ne prepoznaje odmah, ali se kasnije pojavljuje u odraslim odnosima, osobito u trenucima emocionalne bliskosti ili distance.

U svom radu često susrećem upravo takve priče. Jedna od njih pripada ženi u ranim četrdesetima, uspješnoj i odgovornoj, koja se javila zbog osjećaja praznine i tjeskobe u vezama. Svaki put kada bi partner postao emocionalno distanciran, osjećala bi paniku, neproporcionalnu situaciji: "Znam da nije ništa strašno, ali kao da mi tijelo poludi. Srce mi lupa, počnem slati poruke, trebam potvrdu da me voli. I čim se javi, sve se smiri."

Iza te reakcije nije stajala samo nesigurnost, već duboko ukorijenjen disfunkcionalni emocionalni obrazac straha od napuštanja, rana stara koliko i njezino djetinjstvo. Ova priča prirodno nas vodi do pitanja kako nastaje takav obrazac i na koji se način oblikuje u najranijim odnosima, kroz iskustva s onima koji su nam tada bili najvažniji.

Kako nastaje strah od napuštanja

U djetinjstvu učimo što znače sigurnost, ljubav i povezanost. Ako smo u najranijim godinama doživjeli nestabilnost, bilo fizičku ili emocionalnu, naš se živčani sustav prilagođava preživljavanju. Dijete koje nikada ne zna hoće li roditelj biti prisutan, topao ili hladan, razvija stalnu napetost i pripravnost. Kada odraste, i najmanji znak udaljavanja u vezi aktivira isti osjećaj opasnosti. Tijelo reagira kao nekad, borbom, bijegom ili očajničkom potrebom za blizinom. To nas prirodno vodi prema razumijevanju kako se stvara začarani krug koji produbljuje strah.

Obrazac napuštanja često nosi dvije strane.

• S jedne strane, osoba postaje izrazito osjetljiva na znakove odbacivanja.
• S druge strane, razvija potrebu za kontrolom odnosa, stalno traži potvrdu, analizira poruke i pokušava predvidjeti promjene u partnerovu raspoloženju.

Time nehotice stvara pritisak koji vodi upravo onome čega se najviše boji - udaljavanju druge strane. Tako se začarani krug nastavlja: što više tražimo sigurnost izvana, to je osjećaj nesigurnosti unutra snažniji. Takvi obrasci često ostaju skriveni iza maski koje štite osobu od suočavanja s vlastitim ranama, ali i sprječavaju stvarnu bliskost koja bi te rane mogla iscijeliti.

Strah od napuštanja često se ne pojavljuje otvoreno, on se skriva iza različitih maski

DIMABERLIN/SHUTTERSTOCK

Maske iza kojih se skriva rana

Strah od napuštanja često se ne pojavljuje otvoreno - on se skriva iza različitih maski. Te maske služe kao zaštitni mehanizmi koji pomažu osobi da se nosi sa strahom i izbjegne ponovno proživljavanje boli.

Najčešće maske:

• Perfekcionizam – osoba nastoji biti savršena u svemu jer vjeruje da samo tako može zaslužiti ljubav i prihvaćanje. Svaki propust postaje prijetnja, a unutarnji kritičar stalno procjenjuje i osuđuje.
• Prevelika briga za druge - ulaže svu energiju u tuđe potrebe kako bi se osjećala potrebnom i voljenom, često zanemarujući vlastite osjećaje do te mjere da gubi dodir sa sobom.
• Potreba da budemo "dobri", nevidljivi ili stalno raspoloženi - skrivaju ranjivost i tjeskobu, dopuštajući osobi da kontrolira svoj vanjski izgled, ali ne i svoje unutarnje stanje.

Iza svake od ovih maski stoji isto dijete - ranjeno, koje želi znati da će netko ostati uz njega, bez obzira na pogreške, nesavršenosti ili tišinu.

Ova spoznaja otvara vrata iscjeljenju: razumijevanje maski vodi nas dublje prema autentičnom povezivanju i oslobađanju od straha.

Korijeni u ranom iskustvu

Još jednom naglašavam - korijen ovakvih reakcija leži u ranom iskustvu odnosa s primarnim skrbnicima. Dijete koje nije imalo dosljednu emocionalnu prisutnost uči da ljubav nije sigurna, nego uvjetovana, da se mora zaslužiti. To znači prilagođavati se, smirivati drugoga i skrivati vlastite potrebe kako bi zadržalo povezanost.

Kada roditelj ne prepoznaje ili ne može regulirati djetetove emocije, dijete počinje potiskivati svoje osjećaje. Umjesto da uči kako su suze, ljutnja ili tuga prirodni i prolazni, ono usvaja vjerovanje da su ti osjećaji opasni, jer mogu izazvati odbacivanje, šutnju ili kritiku.

U odrasloj dobi ta se dinamika pretvara u nevidljivi unutarnji scenarij odnosa. Bliskost prestaje biti izvor mira i postaje polje napetosti. Osoba može izgledati zrelo i empatično, ali u dubini nosi stalnu napetost i pitanje: "Što ako me prestanu voljeti kad pogriješim?" To često vodi preuzimanju previše obaveza, ugađanju drugima, potiskivanju vlastitih potreba i ulasku u odnose u kojima mora stalno dokazivati svoju vrijednost. Ono što je nekada bio način preživljavanja, prilagođavanje i kontrola, s vremenom postaje iscrpljujući obrazac.

No postoji dobra vijest: taj obrazac se može prepoznati i promijeniti. Kroz proces terapije i razvijanja samosvijesti moguće je postupno vratiti izgubljeni osjećaj unutarnje sigurnosti, onaj koji ne ovisi o tome kako se drugi ponašaju, nego o tome koliko smo sami sa sobom povezani i prisutni.

Kada počinjemo vjerovati da nismo napušteni

Kada osoba počne vjerovati da neće biti napuštena, ni izvana ni iznutra, njezin se unutarnji svijet postupno mijenja. Taj proces započinje osvještavanjem i priznavanjem rana iz prošlosti,

razumijevanjem njihovih uzroka i utjecaja na sadašnje ponašanje. Tek tada postaje moguće prekinuti začarani krug straha i krenuti prema istinskoj emocionalnoj slobodi.

Vjerovanje da nismo napušteni gradi se kroz iskustvo stabilne i podržavajuće prisutnosti – najprije unutar terapijskog procesa, a zatim u stvarnom životu, u odnosima koji pružaju autentičnu povezanost. To znači učiti kako ostati sa sobom u trenucima nesigurnosti, prihvatiti vlastitu ranjivost bez straha da će ona izazvati odbacivanje i razvijati unutarnji sustav sigurnosti koji nije ovisan o vanjskim okolnostima.

Ključna komponenta ovog procesa je razvijanje samoprihvaćanja i osjećaja unutarnje sigurnosti. Kada naučimo davati sebi ono što smo tražili izvana i od drugih, a to su prisutnost, toplina, potvrda, tada postepeno oslobađamo prostor za autentičnu bliskost. Ljubav prestaje biti uvjetovana i postaje dar koji se slobodno daje i prima.

Iako put prema oslobađanju od straha od napuštanja može biti izazovan, on donosi duboku transformaciju. Postajemo sposobni graditi odnose iz mjesta unutarnje snage, a ne iz mjesta potrebe ili straha. U tim odnosima ne tražimo stalne potvrde, već dopuštamo sebi i drugima da budu stvarni, nesavršeni i potpuno prisutni.

Strah od napuštanja može izgledati poput tihe sjene koja nas prati kroz život. No ta sjena nije neizbježna sudbina, nego trag ranog iskustva koje možemo prepoznati, razumjeti i iscijeliti. Kad to učinimo, oslobađamo se začaranog kruga i otvaramo put prema životu u kojem je bliskost izvor radosti, a ne straha.

Snaga iscjeljenja

Terapeutski rad na sebi predstavlja ključan proces koji vodi prema dubljem razumijevanju vlastitih emocija, obrazaca ponašanja i unutarnjih blokada. Kroz svjesni rad otvaramo prostor za transformaciju koja uključuje oslobađanje od prošlih trauma, prevladavanje unutarnjih konflikata i jačanje emocionalne otpornosti.

Ovaj proces pomaže prepoznati obrasce koji nas ograničavaju te omogućuje iscjeljenje emocionalnih rana, čime se gradi unutarnja snaga i samopouzdanje. Time se sprječava ponavljanje destruktivnih obrazaca i otvara put ka novom, zdravijem načinu života.

Dubinski rad na sebi pruža sigurnu i strukturiranu okolinu u kojoj se integriraju spoznaje iz psihologije, neuroznanosti i holističkog pristupa, s ciljem postizanja duboke emocionalne i mentalne transformacije. Rezultat tog procesa je veća jasnoća, unutarnji mir i značajno poboljšana kvaliteta života. On je put prema slobodi tj. oslobađanju od onoga što nas sputava i otvaranju prostora za život koji je autentičan, ispunjen i u skladu s našom unutarnjom istinom.

Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja