Ana Kolar/Privatni album
ima nas još

Razgovor za posao od kojeg mi je i danas muka! Krenulo je opušteno, a onda je ‘morao‘ postaviti to pitanje

Nisam ni prva ni zadnja kojoj se slično dogodilo

Sve dok mi ga nisu maltene na pladnju ponudili ja nisam znala ne samo da taj posao postoji nego i koliko ga želim. Radilo se o mom prvom poslu koji nije bio u dvorani, bio je u uredu, nosio sa sobom odgovornosti, pravila i rasporede koji su mi do tada bili nepoznanica. I opet, kad se pojavio na vidiku, potpuno neočekivano i u tom trenu neželjeno, odlučila sam ga prihvatiti objeručke i napraviti sve što mogu da ga dobijem. Nisam morala puno, riješila sam zadatke i poslala te obavila razgovor od kojeg mi je i dandanas, iako sam posao dobila, muka u želucu.


Krenulo je opušteno

Kako sam ranije spomenula, nisam do tada, prije gotovo 9 godina radila takav posao već sam isključivo radila treninge (dvorana, dvokratno, po satu i treningu, pravila sportskih dvorana, op.a.) tako nisam do tada bila ni na previše razgovora za posao. Sve je krenulo relativno opušteno, bila sam ajmoreć‘ sigurna jer posao sam imala, a oni su tražili mene, ne obrnuto. Šef je bio taj koji me ispitivao, uz još dvojicu asistenata koji su samo bili prisutni. Krenuo je razgovor, što sam radila, što sam završila, kakve su mi ambicije, što znam, koliko dobro govorim i pišem talijanski, sve relevantno za posao i onda odjednom: „JESTE LI U STABILNOJ VEZI?“ Kratka, ali vrlo kratka pauza i odgovorim da nisam jer je tako i bilo. Da jest, mislim da bih bila lagala.

Dobila sam posao, ponudu manje-više kakvu sam htjela kao i uvjete i na kraju je to ispalo dobro za mene, ali to pitanje na razgovoru za posao me proganjalo dugo dugo kasnije. Naizgled bezazleno pitanje koje iz njegove (muške, šefove) perspektive ne djeluje nimalo ružno i bezobrazno, u stvarnosti je i puno gore od toga. Potpuno sam svjesna da je zaposliti mladu djevojku u srednjim dvadesetima „rizik“ za poslodavca jer što ako ubrzo ode na porodiljni no opet, što i ako ode(m)?

Ponavljam, nisam sklona laganju pa sam relativno brzo ispalila da sam solo, no da sam tada bila u stabilnoj vezi vrlo vjerojatno bih istu zanijekala samo da dobijem posao. Iako sam znala da realno nemam konkurenciju, nisam htjela da mi na put stane nešto poput potencijalnog bližeg ili daljeg porodiljnog. Uostalom, zašto bih ja ili bilo koja druga žena na razgovoru za posao, dakle u nadi da popravi vlastitu egzistenciju, bila primorana pričati u kakvoj je vezi te kakvi su joj planovi? Mogla sam tada i biti u stabilnoj vezi, ali bez mogućnosti ili želje za potomstvom. Mogla sam biti u lezbijskoj vezi. Mogla sam već biti i lagano trudna na tom razgovoru, ne bih bila ni prva ni zadnja, ljudi i to rade, i koliko god da je to nekome nedrago, to je nažalost rizik koji poslodavac nosi i kao takav trebao bi on o tome voditi računa, a ne ugnjetavati (potencijalne) zaposlenice. I koliko god da to možda nije po pravima i konvencijama, mogao je i dati oglas da traži isključivo zaposlenika kako bi izbjegao neugodne situacije kako sebi kao poslodavcu tako i njemu kao zaposleniku.


Privatan život

Nažalost, nisam ni prva ni zadnja kojoj se slično, ili gore dogodilo. Možda i ne na razgovoru za posao već kasnije kad žena krene raditi. Nekad su ta neumjesna pitanja zapakirana u lažnu brigu za nečije zdravlje ili privatan život, a nekad su direktna, a samim time i prijetnje i strah hoćeš li ili ne ostati bez posla. U moru nepravdi koju svakodnevno doživljavamo samo zato što smo žene, strah da nećemo imati čime platiti račune ako rodimo ili da nećemo sad zatrudnjeti jer nas je strah da ne ostanemo bez posla pa odgađamo trudnoću do pitaj boga kada, ovo je jedna od ružnijih i jedna koju muškarci nikad, ali nikad neće doživjeti. Moguće je da će doživjeti nesrazmjer plaća u odnosu na neku žensku kolegicu, malo vjerojatno, ali moguće je. Isto tako da će biti zašlatan u javnom prijevozu ili u redu na pošti. Ili da će mu dobaciti na cesti. No, sigurno neće doživjeti da bude u paralizirajućem strahu od kojeg ne može ostvariti svoju želju za obitelji jer eto, poslodavcu to ne odgovara.

Niti jedan, tu neka me zgromi na mjestu ako pretjerujem, muškarac neće na razgovoru za posao biti ispitivan kakav mu je ljubavni život, ima li njegova veza potencijala za nešto u budućnosti, kad planira djecu. Niti jedan, slovom i brojkom. Pa opet, iz dana u dan žene i to trpe i nikome ništa jer se radi o privatniku (a svi znamo da je državnog sektora sve manje i sve je teže u istom se zaposliti) i on je taj koji postavlja pravila. S jedne strane imaš državu koja vapi za djecom i novorođenčadi, praktički izumiremo, s druge imaš ljude koji bi radili, ali ne mogu jer im poslodavac ne podržava san o potomstvu.

Voljela bih vidjeti lice nekog muškarca, mladog, željnog napretka u karijeri, nakon što ispriča sav svoj kilometarski CV i završene škole i diplome kako ga taj poslodavac pita, iz vedra neba: „Jeste li u stabilnoj vezi?“

Zbilja bih to voljela vidjeti, ali, znam da neću.

Do idućeg puta, čuvajte se.

Zagrljaj,

A.


Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
16. studeni 2024 21:02