Prekinula sam joj poziv usred svađe. Tišina nakon toga rekla mi je sve

Spustila sam joj slušalicu usred rečenice. Njen ton, visok i patronizirajući, digao mi je živac do te mjere da sam se samo htjela isključiti iz tog razgovora. Udahnula sam duboko, maknula mobitel i pravila se da se ništa nije dogodilo. Zapravo, trudila sam se to praviti. Htjela sam svim silama uvjeriti samu sebe da nisam upravo prekinula razgovor s Mojom. S onom s kojom se čujem svaki dan, ne znam ni sama koliko puta. S onom s kojom sam u godinu i pol prošla više nego s mnogim ljudima u cijelom životu. Onom koja će se nacrtati u sekundi, unatoč svim svojim preprekama. Onom kojoj i ja trčim i kad je dobro i kad je loše.

Da je bila uživo, ta naša jučerašnja svađa vjerojatno bi završila šamaranjem pogledima, lupanjem vratima i suzama. Možda bismo obje izgovorile nešto što ne mislimo. Možda bismo se raspale na dijelove. A onda bismo se, nakon deset minuta, kroz ta ista zalupana vrata jedna drugoj ispričavale i brisale suze. Znam to u kostima. Jednako tako znam da će takvih svađa još biti. I ne, ne veselim im se. Ali nakon jučerašnjeg dana shvatila sam nešto za što mi je očito trebala baš ovakva lekcija.

Strah od napuštanja

Prošlo je manje od sat vremena nakon što sam joj prekinula rečenicu. U međuvremenu sam oprala kupaonicu, podove, pobacala smeće i napravila si jesti. I barem deset puta pogledala mobitel. Još gore i djetinjastije od toga, provjerila sam je li izašla iz naše grupe prijateljica.

Kad sam vidjela da nije, odahnula sam. Kad sam vidjela da je online, pao mi je ruksak kamenja s ramena. Ali knedla je i dalje stajala nasred grla. Znala sam što se događa. Pojavio se moj najveći strah: onaj od napuštanja. To je nešto s čime se borim doslovno od rođenja i što itekako utječe na sve moje odnose. Zbog tog straha nisam odlazila kad sam trebala. Umirala sam kad su drugi odlazili, čak i onda kad je to bilo najbolje za mene.

Uvijek sam taj strah povezivala s ljubavnim i obiteljskim odnosima. Nikad s prijateljstvima.

A onda sam jučer shvatila da i ovdje strahujem isto. Samo sam to rješavala drugačije. Tako da se gotovo nikad nisam pustila do kraja. Da ne izgubim previše. Da kasnije ne boli toliko. Nisam to radila namjerno. Tek sad, s odmakom, vidim koliko taj obrazac koristim posvuda. Nekad više, nekad manje. I nakon dugo vremena, možda prvi put u odraslom životu, pustila sam nekoga jako duboko. Nju. Bez otpora. Bez kalkulacije. Ne znam jesam li se pustila potpuno, ali znam da sam jako blizu tome. I znam da nakon jučerašnjeg dana ne mogu zamisliti dan bez razgovora s njom.

‘Došla je da ostane‘

Već dugo sam zahvalna na tom prijateljstvu koje se dogodilo potpuno spontano. Svjesne smo mana jedna druge. Posvađamo se i uživo. Planemo. Ali široko otvorene ruke ostaju. Nismo one prijateljice koje će na svađu zalijepiti flaster i praviti se da rana ne postoji. Mi kopamo. Seciramo. Vraćamo se na ono što je boljelo dok ne shvatimo zašto je boljelo. Kroz život sam se nagledala svađa koje nikad nisu završile pomirenjem. I onih koje su završile mlitavim krpanjem odnosa koji je ionako već bio mrtav.

Zato sam danas još zahvalnija na njoj. Nisam planirala to prijateljstvo, ali mislim da sam ga čekala cijeli život. Nekoga kome mogu reći sve i bez riječi. Onu koja me pročita čim uđem u prostoriju. I onu koja zna da isto to ima u meni.

Možda baš zato i pucamo jedna na drugu. Jer znamo gdje boli. I jer se, na neki naš čudan način, pokušavamo zaštititi. Nemam pojma kako mi se dogodila. Ali nakon jučerašnjeg fajta znam nešto sigurno. Došla je da ostane.

Do idućeg puta, želim vam barem jednu osobu uz koju smijete biti potpuno svoji. I želim vam da, kad vam se takva osoba dogodi, ne pobjegnete od nje čim zaboli.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.