Odstraniti nekoga iz života preko noći nije uvijek dobra ideja: naučila sam to u vlastitoj obitelji

„Prestala sam pričati s njom već nekoliko mjeseci.“ - kaže mi neki dan. Nije ni prva ni zadnja u mom krugu ljudi koja je kirurški precizno odstranila nekoga iz života. Najčešće rodbinu, iako se to na prvu čini jako teško. Teže nego prijatelja ili prijateljicu.

„Ok, razumijem, ali što ti je to učinilo?“ - pitam ja znatiželjno, iako, ponavljam, imam iskustva s tim.

„Pa ništa, ne sekiram se više, ne mislim na nju, ne kontrolira mi više život…“ - nastavlja ona i, zapravo, krene spiralizirati.

„Jesi li sigurna u sve ovo što mi govoriš? Čini mi se kao da se sama sebi opravdavaš i da si frustrirana.“

Muk. Tišina mrtvačka i suze koje samo što ne poteku iz očiju.

Prividan mir

Znala sam, zbog spomenutog iskustva, koliko to boli ako ništa time ne riješiš nego se samo vrtiš u krug i opravdavaš svoju odluku sebi i drugima. Teško je prerezati, a još teže priznati si da ti je to teško i da te mjesecima, pa čak i godinama kasnije, muči baš to rezanje. Pogotovo od nekog bliskog poput majke ili oca. Iako je nekad nužno, barem na neki kraći period, zov krvi ili obaveza ili uspomena često nas vuče da se vratimo u taj odnos koji nam više šteti nego koristi. Pogotovo ako se to kirurško odstranjivanje dogodilo naglo. Bez neke pripreme i podrške. Meni se to više puta baš tako dogodilo, odjednom, samo sam se prestala javljati, reagirati, nisu znali ni gdje sam jer sam tražila svoj mir. Tako sam sebi opravdavala svoju odluku. I iako sam naizgled dobila mir, barem u početnim mjesecima, s vremenom su mi nedostajali. Čak i uz stručnu pomoć i podršku bliskih ljudi, nisam si, na neki način, oprostila da ne budem u kontaktu s ijednim od svojih roditelja. Svaki prokleti put isto, bez obzira na trajanje udaljavanja. Nekad je to bilo samo nekoliko mjeseci pa do više godina, jer znam da nisu zaslužili moje vrijeme i živce, znam koliko su me iscrpili od prvih mojih godina života, ali… Uvijek mi u glavi stoji: „To su mi jedini mama i tata. Druge nikad neću imati.“

Na moju žalost, to se i dogodilo prije šest godina, kad mi je tata naglo umro. Jedan dan je urlao po cesti i radio mi scene, da ga ni dva mjeseca kasnije više nije bilo. Srećom, poslušala sam jednu mudru ženu koja mi je rekla: „Idi ga vidjeti. Pusti ga i pusti sebi da si oprostite. Inače nećeš moći dalje.“

Vjerojatno ću do groba biti zahvalna njoj na tim mudrim riječima i sebi što sam je poslušala. Vidjeli smo se nekoliko puta, zadnji put nekoliko sati prije nego što je usnuo. Bez riječi, sve smo pustili, da ode mirno na onaj svijet, a ja da ostanem mirna na ovom pa dokle ide.

Isključivanje bez nekog objašnjenja i nema nekog smisla

I opet, nekoliko godina kasnije, odrezala sam najbližu rodbinu, jer su me povrijedili, iskoristili, jer više nisam mogla. I nekako, opet, vratili su mi se u život i opet s vremena na vrijeme poželim da ih nema tu, da me ne crpe. Valjda je to normalno u disfunkcionalnim obiteljima i odnosima, ne znam. No ono što znam je da isključivanje bez nekog objašnjenja i pripreme nema nekog smisla. Da, apsolutno postoje situacije, ne moram ni spominjati koje su jer su zbilja grozne, kad treba zakopati taj odnos najdublje i pokušati zaboraviti da je ikad postojao. Nikad ga ne vratiti na površinu osim možda sa stručnjakom i raditi na tome kako se time nosimo. Uvijek će biti godišnjica, rođendana i stvari koje nas podsjećaju na nekog koga više ne želimo u životu, no ono što je činjenica je da smo postupili ispravno ako je to nama donijelo mir, sreću i normalno funkcioniranje. Ako nas više ta ili te osobe ne zaustavljaju na našem putu da živimo život kakav nas ispunjava. Ne mislim ovdje na karijeriste ili ljude koji su sposobni ići, kako bi se reklo, „preko leševa“ do zvijezda, mislim baš na te bliske odnose koje i dalje, unatoč boli, održavamo, a zapravo ne dobivamo ništa. Pogotovo oni odnosi, poput roditelja i/ili braće gdje nam društvo i odgoj nameću da ih moramo cijeniti i poštivati pošto-poto jer to je obitelj. Kakva je takva je, ali je „sveta“ obitelj.

Ne brzajte s odlukom i oboružajte se podrškom

Vrijeme je da s potpunom jasnoćom u glavi, prvo sebi, a onda drugima kojima je potrebno, objasnimo da primarnu obitelj nismo sami sebi birali i ako od nje ne dobivamo ništa osim loših iskustava, tuge, bijesa, da potražimo stručnu pomoć, nekog tko će nas podržati na putu da ili prihvatimo i smanjimo ih na najmanju moguću mjeru ili ih kompletno uklonimo iz života.

Sreća u nesreći je da postoje ljudi s kojima možemo izgraditi novu obitelj. Od prijatelja do partnera. Koje svjesno biramo i koji nam odgovaraju. Ne, nikad nisu i neće biti savršeni, kao što nismo ni mi sami, ali nas prihvaćaju baš takve i mi njih. Svaki dan iznova. I porječkamo se, ne slažemo se oko nečega, ali razgovaramo i nastavimo dalje, jer to i jest poanta zdravog odnosa. Da su svađe normalne, ali i mirenje i mijenjanje smjera kako bi odnos bio čvršći i potpuniji.

Do idućeg puta, birajte koga ćete, kako i zašto ukloniti, ali ne brzajte s odlukom jer biste na kraju mogli biti još više povrijeđeni. Oboružajte se podrškom, stručnom i onom izabranom, prijateljskom, partnerskom. Zanemarite sve floskule i norme, izaberite sebe i svoj duševni mir.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.