Nokat mi otpada, ali to nije ono što me najviše boli. Više od dva desetljeća živim skrivajući ih

Nokat na kažiprstu desne ruke samo što ne otpadne. Ne znam za što se još drži. Vjerojatno za nešto što ne vidimo, neki njegov ostatak. Ali ono što se vidi jest nokat potpuno izmijenjene ploče. Povučena do zanoktice, druge boje, krhak. U svakom trenutku može se odignuti i već na pogled boli. Neki dan nisam mogla otvoriti običan tetrapak. Zaboravim kakvo je stanje pa pokušam kao da je sve normalno. Nije. Skidanje bilo kakve folije ili naljepnice je bol koja dojuri ravno u mozak.

Uhvatim se kako prste stišćem u šaku

Izgled mi je najgori dio. Toliko me smetaju vlastiti nokti da ih ne mogu gledati kad nisu nalakirani. Kad ih prekrije neka tamna boja, makar i loše nanesena, lakše mi je. Samo da ih ne vidim. Nema veze što bole. Na bol sam navikla. Na njihov izgled nisam. I ne želim se naviknuti, ni nakon više od dva desetljeća. Taj psorijatični izgled nešto je što me smeta čak i kad su nokti uređeni i sređeni. Uhvatim se kako i tada stisnem prste u šaku. Sakrijem ih u dlan, u džepove, pod bradu dok ležim. Kao da ih stalno pokušavam maknuti od pogleda, tuđeg i vlastitog.

Nemam je “puno”. Nokti su stalno zahvaćeni, a ostalo po tijelu i vlasištu dolazi i odlazi. Zapravo, nikad ne ode. Uvijek je tu negdje, čuči i čeka. Kao da skuplja sve što se u meni nakupi, najčešće ono loše, pa izađe van kad više nema mjesta.

Tako je barem ja doživljavam. Kao neki unutarnji alarm koji se pokazuje na koži. Fizička manifestacija ručne kočnice. Samo što ručnu treba i povući.

Ne vrijedi ju samo gledati. Neće se sama aktivirati. Psorijaza, kao ni auto, neće se sama zaustaviti. Neće nestati dok daješ životu i stresu da te melju iz dana u dan.

To je borba sa svih strana

Ako nastavim ovako, doći ću do točke kad ću napokon “imati s čime” otići na biopsiju. Saznati koji je tip, dobiti ciljanu terapiju. Možda. Ali istina je da se s ovim, kao i s većinom autoimunih bolesti, ne ide samo jednim putem. To je borba sa svih strana. Hrana, san, suplementi, prostor, ljudi, tempo. Sve.

Smanjiti stres na najmanju moguću mjeru. Jer rezilijentnost sam trenirala dovoljno dugo. Sada je vrijeme da je počnem živjeti.

Toliko neugodnosti sam zbog nje doživjela iako je imam „malo“. Ne volim da me se dira na mjestima na kojima znam da je ima. Da me se mazi po kosi jer me strah da će ju netko napipati. Da će mi pokrenuti ljuštenje. Ili da će misliti da imam prhut koju nikad nisam imala.

Strah me otići bilo kojem frizeru, pa idem tamo gdje su upoznati s mojim stanjem. Nedavno sam bila kod svoje Karle i kad me krenula češljati, rekla mi je ono što sam znala: „Oho, fino te iznapadala sad.“ Srećom pa sam toga bila svjesna i da sam s Karlom zbog toga ok. Na manikuru trenutačno ne mogu ići. Ni na pedikuru. Danas idem na masažu i bojim se unaprijed zbog novih lokusa koji su mi prekrili lopatice. Nikad ih nisam imala tamo, ali pojavili su se prije par mjeseci. Hrpetinu sastanaka i dogovora sam ili odgodila ili otkazala zbog toga što ne bih stigla srediti nokte.

Život s autoimunom bolešću izaziva

I najgore od svega, uz bolove na koje sam navikla, umor. Nevjerojatan umor koji se samo kalemi na drugi umor. Ni sama nisam znala da mi, kao osobi s autoimunom bolešću, treba više odmora i sna. Tek saznavši to, bilo mi je jasnije zašto se toliko umornom osjećam. Iako je imam genetski, znam da moj način života samo pogoršava. Trigerira i čini otpornom na skoro sve terapije koje sam probala.

Nemam je puno, ali mi mijenja način života već dvadeset pet godina. Stvara neugodnosti. Ograničava i umara.

Do idućeg puta, povucite ručnu. Barem ponekad, jer nitko drugi to neće napraviti za vas.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.