Imala sam 10, možda 11 godina kad smo još slavili dječje rođendane s našim roditeljima koji još nisu bili razvedeni, njihovim vršnjacima i njihovom djecom. Ne sjećam se koje je doba godine bilo, ali imala sam haljinu i slavio se rođendan nekog od klinaca u našoj zgradi, isti stan nalik našem samo tri kata više. Roditelji su bili na puš-pauzi na kuhinjskom balkonu, a nas 6,7 ili 8 klinaca bilo je u boravku, neki su se igrali (mlađi od mene), neki plesali, a neki gledali TV. Kako je muzika svirala, prišao mi je otac dviju blizanki s rođendana i zamolio za ples koji ja koja sam u to vrijeme bila u natjecateljskoj skupini latino američkih plesova nikako nisam htjela odbiti. Sve i jedan ples do tad bih objeručke prihvatila samo da mogu uživati u onome što mi ide najbolje. Krenula je rumba ili nešto nalik tome, sporije i stisnutije (ples u kojem su ruke niže, na bokovima) i odjednom sam osjetila tijelo muškarca od kojih 35 godina na svome na način koji mi se nije svidio.
Čak i instruktori u plesnoj školi nisu bili tako prisni, a granice su postojale među djecom i odraslima. Ja sam, ponavljam, imala najviše 11 godina, a njegove blizanke možda 3 manje od mene. Nitko ništa nije primijetio, a gospodin iskričavog prezimena govorio mi je kako sam lijepa i kako prekrasno plešem te da će ovo biti naša tajna. Jedva sam čekala da se izvrti kazeta.
To su dečki u razvoju
Niti godinu kasnije, u proljeće kad su mi roditelji već bili razvedeni, s jedva 12 godina starosti, vraćala sam se iz osnovne škole gdje sam ispratila mlađeg brata na izlet u Crikvenicu. Nasuprot Kulušića, negdje oko ručka, prema meni je krenuo visok i krupan plavokos muškarac u radnim plavim tregericama, s izvađenim penisom u erekciji. Usred bijela dana i nasred ceste. Bila je 2000., mobitel još nisam imala, prestravljena sam pretrčala cestu i odjurila doma, a zatim u školu gdje sam ravnateljici prijavila što se dogodilo. Obećala mi je da će prijaviti policiji, nikad nisam saznala je li to napravila. Bio je to prvi odrasli penis u mom životu i prvi u nizu onih koje nikad nisam htjela ni tražila. Mjesecima sam izbjegavala prolaziti pored te Dione.
Nekoliko mjeseci kasnije, na obližnjoj Gimki, tadašnja prijateljica i ja, dakle 6. razred osnovne igrale smo badminton, preko ljetnih praznika, kad je na rub igrališta, ali onaj dio gdje smo mi, ne dečki koji igraju nogomet odmah pored, došao mlađi muškarac, izvadio ga i krenuo masturbirat dok mi bacamo pernatu lopticu preko zamišljene mreže. Pravile smo se da ne vidimo, intuitivno smo znale da je takve najbolje ignorirati, i s jezom u želucu lagano smo se udaljile na košarkaško igralište gdje nas vide drugi dečki i „čuvaju“ od spomenute budale. Imale smo 12 godina, niti jedna od nas dvije još nije bila ni blizu razvijena i izgledale smo prilično djetinje kao i većina naših vršnjakinja.
To isto ljeto, u parkiću niže u Domagojevoj, dakle parkiću koji se vidi s balkona stana u kojem sam odrasla i živjela, opet usred dana došao je jedan, dok sam se ljuljala (obožavala sam se ljuljati satima, sama sa svojim mislima i muzikom u ušima), stao ispred mene, izvadio ga i krenuo masturbirat. Ja i dalje imam 12 godina, nemam menstruaciju još dvije ili tri godine i ne zanimaju me nikakvi penisi.
Negdje početkom sedmog razreda, kad je počela školska godina, postalo je popularno da se cure u školi „šlataju“ (diraju po guzi(ci) bez dopuštenja, bez najave, u prolazu), a ja sam bila te nesreće da su mi i genetika i latinoamerički plesovi podarili mesa na bokovima i dupetu. Gotovo polovica muške generacije tih je tjedana dotakla moje dupe barem jednom. Druge cure koje su se razvijale u gornjem dijelu tijela (tu sam kaskala) dobivale bi druge vrste fizičkih „komplimenata“ poput natezanja grudnjaka ili guranja ruke ispod majice. Jer, dečki su ušli u pubertet, tako nam je objašnjeno. Meni se diranje moje guzice nikako nije svidjelo niti mi je laskalo, a moment kad se gase svjetla na hodniku, dvojica me drže i treći gura na silu ruke u moje traperice i gaćice bio je presudan da sve proplačem svom tati. Nisam htjela više u školu, ne tako, ne tamo. Tata je došao u školu, nisam sigurna koliko je bio iskren u namjeri, ali nešto je ipak poduzeo i onda su mu i ravnateljica i razrednica, dakle, dvije žene, objasnile da ti dječaci nisu ništa krivo mislili, da su to dečki u razvoju i da je krenuo pubertet.
Ma pusti, pijana posla
Pa je, eto, i meni tata to tako objasnio, a ja sam morala prihvatiti da je to dio odrastanja. Činjenica da dječaci ulaze u pubertet kasnije nego djevojčice i imaju manje kompliciran sustav spolnih hormona nego mi djevojčice/žene nije bila relevantna, jer mi smo te koje se možemo kontrolirati, a oni ne pa je na nama da šutimo i trpimo dok ne prođe.
Takvu poruku sam dobila i tad i svaki put kad bih reagirala na nešto što nije bilo primjereno i onda s vremenom odustaneš. Čemu prijavljivati svaki put kad te netko primi za dupe ili ti kaže nešto što nikako nije u redu ni prema kome kad nema sankcija? Ti se nasekiraš još i oko te prijave i razgovora koje ćeš voditi, ispadneš tužibaba i kasnije „netko tko pretjeruje i izobličuje zbilju“?
Prođe i ta nesretna osnovna škola, s tucet penisa koje sam vidjela, a nisam htjela, što odraslih, što onih tek u razvoju i prihvatiš to objašnjenje da se oni, dječaci i muškarci, ne mogu kontrolirati, da su oni pod hormonima kao neke zvijeri koje samo treba pustiti da se izdivljaju i da onda neko vrijeme bude mir. Jer, tako ti je objašnjeno čak i u gimnaziji kasnije.
Nebrojeno puta sam čula „Ma nije on to tako mislio, on se samo malo šalio, ti si ga izazvala…“. Najčešće bih to čula iz ženskih usta, od majki do profesorica.
Kasnije kroz život, dogodilo mi se, sve nešto za vrijeme studiranja: majka i ja u šetnji, lik stoji naslonjen na zid i navlači ga kao da nema sutra, nasred Maksimirske.
Majka i ja u povratku s posla/faksa, lik prođe pored nas i primi me za dupe pored moje majke. Ja odbijam ikakvu reakciju jer nije bio sam i nisam htjela veće zlo.
Odlazim u berbu u Zagorje, svi sjedimo za stolom, lokalni pijanac dolazi i stavlja mi ga maltene pred lice, dok pored mene sjedi moj tadašnji partner. „Ma pusti, pijana posla.“ - opet mi je objašnjeno i potvrđeno.
Stojim u tramvaju, čekam da se otvore vrata, kad eto, nepoznati muškarac mi snažno zaslini vrat. Nitko nije reagirao, ja sam izašla i osjećala se najprljavije na svijetu.
Ima toga još, i puno gorih stvari zbog kojih bih mogla otići i na policiju i dignut tužbu, ali neću jer mi se ne vjeruje od 1998. pa neće ni sad.
Šuti i trpi
Ne vjeruje ti se da su u tramvaju trljači najnormalnija pojava, svakodnevna. Isti i u redovima na šalteru ili na koncertima. Sačuvaj bože da postoje erekcije koje se naslanjaju na školsku djecu sve od gradskog prijevoza pa do bolnica, crkava i javnih ustanova, pred ljudima, oduvijek.
Nisu svi muškarci stoka i zvijeri koje se ne mogu kontrolirati, dapače. Ima ih, i to puno, predivnih, obazrivih, onih koji bi na sve gore navedeno potegnuli i šaku i prijavu i imali kičmu čvršću od armiranog betona. No, zbog nemalog broja manijaka i predatora kojima se od malih nogu oprašta sve i jedan grijeh pod izlikom hormona, alkohola ili nečeg trećeg ti predivni i u glavi normalni muškarci padaju u neki drugi plan, nažalost.
Prije n dana kad je u javnost izašlo da je na desetke, čak i stotine, mladih djevojaka i žena sustavno maltretirano i uznemiravano, u meni se otvorilo sve ovo (i puno gore) i podsjetilo zašto ne prijavljujemo jer nas se od malena uči da šutimo i trpimo. Naći će se uvijek barem jedno opravdanje za predatora ili zlostavljača, i na to jedno nakalemit će se 5 ili 10 razloga i pitanja nauštrb žrtve.
Nikad nisam u tramvaju ili vlaku doživjela golu ženu, ili u parku dok igram badminton. Zaboga, nisam ni čula za slučaj da se djevojčica skinula u školi i krenula masturbirati ili da je čitava generacija klinki skidala dečkima hlače na silu dok su mijenjali učionice između satova. Nisam čula za ženu koja je glasno svršavala u pošti. Ili da je ljubila neznancu vrat u tramvaju.
Vjerujem da i njih ima, ali jaaaaakoooo malen broj u odnosu na ove koji, iz generacije u generaciju, spadaju u „ma nije on to tako mislio, samo se ne može kontrolirati“ koš.
Idući put kad pitate zašto nije prijavila, pitajte se dva pitanja:
Što je bilo kad je prvi put išta takvo prijavila?
Jesu li joj vjerovali?
Možete i treće pitanje: Koje je bilo objašnjenje koje je dobila?
Do idućeg puta, čuvajte se.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....