Natapirana kosa, kričave boje i nula minimalizma: ‘Ajmo konačno izaći iz bež života!‘

Roza boja. Posteri na zidovima. Blješteći nakit. Natapirana kosa. Jastučići na ramenima. Sve je to zadnjih dana preplavilo društvene mreže. Odjednom svi žele vidjeti kako ih AI generira u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Čak i oni koji su taj period itekako proživjeli. Pretpostavljam da oni koji su tada bili svjesni i odrasli to rade nostalgično. A možda i zato što tada nisu iskoristili sve „blagodati“ tog doba. Možda nisu imali dovoljno laka u kosi, naušnica i sjenila ili pak nisu otišli na sve koncerte na koje su htjeli misleći: „Ma bit će toga još.“

Znam da bih ja isto tako.

S druge strane, puno je nas koji smo rođeni u osamdesetima, ali ih zapravo nismo stigli iskusiti. Bili smo premali i jedino što nas za njih veže jesu priče, moda, glazba i spotovi. Od ranog djetinjstva žalim što nisam bila tamo. Što se nisam rodila, recimo, krajem šezdesetih pa stigla na koncerte najdražih bendova, slušala ploče kako su izlazile i gledala filmove prije nego što su postali kultni. Žao mi je što neke ljude nisam mogla vidjeti uživo, kao i neke promjene u imidžu i prijelaze iz desetljeća u desetljeće jer me to oduvijek fasciniralo.

Povratak u šarenilo

I sad, kad smo gotovo svi izgenerirali svoje fotografije u stilu Cyndi Lauper, Madonne ili Don Johnsona, onima koji to nisu napravili možda nije jasno zašto nas je toliko zanimalo i povuklo. Zainteresiralo je čak i one koji nisu osobito inspirirani tim razdobljem. Ali razveselilo je skoro sve. Nasmijalo. Natjeralo nas da dodamo još detalja u prompt, promijenimo originalnu fotografiju i pokušamo ponovno dok ne dobijemo nešto što nam se sviđa. Neki su se time igrali dan ili dva i uživali putujući kroz vrijeme zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. Jedni u vrijeme koje im je davno prošlo, drugi u ono koje fizički nisu mogli proživjeti.

Ako se bolje pogleda svega nekoliko tih fotografija, vidjet će se preklapanja i sličnosti, ali vidjet će se i nešto drugo. Boje i razigranost.

Ono čega nam kronično nedostaje zadnjih pitajboga koliko godina.

U nekom je trenutku sva odjeća postala bezlična, siva, bež i kronično ista. Da, dostupnija je nego tada, ali često i nekvalitetnija. Novoizgrađene kuće i zgrade izgledaju kao sive kutije. Sve pravocrtno, pravokutno. Sivo, pa malo svjetlije sivo.

Odjednom je grad kao osamsto nijansi sive, ali bez seksa.

Tada se nije libilo obojiti balkon u neku kričavu boju. Namazati lak na nokte iako si muško. Pustiti singl s potpuno bezveznim tekstom koji kasnije postane takav hit da se i četiri desetljeća poslije vrti posvuda. Nije bilo kočnica kao danas. Spajalo se nespojivo i evo ga na, nakon četiri desetljeća ljudi se ponovno vesele tim kombinacijama, makar na jedan dan.

U srednjoj školi imala sam rezervirano vrijeme za izlazak s frendicama na 80‘s party. Je li to bilo svaki drugi petak ili jednom mjesečno, više se ni ne sjećam. Obećala sam mami da uopće neće morati dolaziti u školu i provjeravati išta samo da me svako toliko pusti da se tamo isplešem.

Dale smo sve za jednu noć u osamdesetima

Nerijetko smo bile među onima koje su otvarale podij, a zatim zatvarale klub. Doma bismo se vraćale znojne kao nakon šest treninga zaredom i toliko sretne da nismo mogle odmah zaspati. Outfite koje smo pronašle u maminim ormarima upotpunile bismo nekim kričavim komadima nakita koje smo uspjele pronaći na Hreliću ili u jeftinijim lancima odjeće. Sve samo da makar jednu noć mjesečno budemo u osamdesetima.

S jednom sam frendicom složila i MP3 od više od 130 pjesama iz osamdesetih. Pisale smo popis, skidale na crnjaka svaku stvar zasebno i kasnije taj isti CD pržile profesorici iz latinskog. Nekad sam znala točan redoslijed pjesama koje smo na njega naredale.

Ni tada ni danas ne silazi mi osmijeh s lica kad čujem neki hit iz tog vremena, ma koliko zapravo smiješan bio. Baš zato sam požurila čim sam vidjela prompt za generiranu fotografiju mene u osamdesetima. I ostala oduševljena iz prvog i jedinog pokušaja.

ChatGPT generirana fotografija

Privatni album

Dobro sam izabrala fotografiju, bez ikakve korekcije originala. Običan post-trening selfie na kojem iz mene zrači dobro raspoloženje jer pumpaju endorfini i adrenalin. Uvijek je bilo tako nakon odrađenog treninga s mojim curama. Čak sam i na same satove namjerno znala iskopati neke remiksirane hitove iz tog predivnog desetljeća pa bi se oduševile i puno starije vježbačice od mene. „Kako klinka koja nam može biti kći zna tako nešto? Gdje je to čula?“

Vratite nam boje

Otkako je krenula bež-siva era svega, nije nam dobro, a ne želimo si to priznati. Navikli smo je nazivati estetikom. Minimalizam do razine sterilnosti. Raspoloženje ravna linija, uz namještene osmijehe na fotografijama za društvene mreže. Nitko me neće uvjeriti da bež dobro utječe na moje raspoloženje.

U nekom su trenutku čak i dječje sobe, igračke i odjeća postale bež i neutralne. Kao da smo odlučili da i djetinjstvo mora odgovarati Instagram feedu. A ja se sjetim LEGO kockica s kojima smo odrastali. Bile su u svim bojama. Kao i puzzle, medvjedići, crteži u udžbenicima i animirani filmovi.

Naravno da su se osamdesete razlile po društvenim mrežama. Ljudi vape za razigranošću i eksperimentiranjem. Za spajanjem frizure kakvu danas nikada ne bi imali s komadima nakita koji jedva stanu u kadar. Za šuškavim trenirkama koje su, nekim čudom, i dan-danas žive. Pustite ljude da se konačno malo vesele. Da malo putuju kroz vrijeme kad im je internet to omogućio. Da vide i zamisle kako bi bilo kad bi bilo. I da, barem nakratko, prokleto ne budu bež i dosadni.

Do idućeg puta, stavite na sebe barem jedan komad koji vrišti bojom i promatrajte kako ćete se osjećati. Izvucite iz ormara ili kupite, ako pronađete, neki detalj za stan u boji ili obliku koji vam inače nikad ne bi pao na pamet i stavite ga na vidljivo mjesto. Neka bude nešto što vas veseli, čak i ako ljudima oko vas nije jasno zašto. I napravite to uz neki stari hit u pozadini. Onaj zbog kojeg će vam kukovi sami krenuti u pokret, a duša se smijati.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.