Joško Klisović o borbi s rakom: Dijagnoza me šokirala, a na pregled sam otišao zbog mrlje na kojoj mi nije rasla brada

O čemu s političarem razgovarati, a da nije politika? O zdravlju, bolesti, vitalnosti, izdržljivosti i vjeri da će sve biti dobro.

Predsjednik Skupštine grada Zagreba, SDP-ovac Joško Klisović na razgovor je došao u top formi, dobre volje, zarazne pozitivne energije. Pomislila sam, je li moguće da je ovaj čovjek prebolio karcinom?

Jeste li komotni govoriti o svome zdravlju javno?

Nemam s tim nikakav problem. Ja govorim što mislim, a radim što govorim. Vrlo sam iskren u svim temama, pa i onima o mojem zdravlju.

Preboljeli ste rak štitnjače. Kako ste uopće saznali da bolujete?

Sasvim slučajno. Na licu sam imao malenu flekicu na kojoj mi nije rasla brada. Tretirao sam to raznim kremama, ali ništa nije pomoglo. Nije me to previše brinulo.

Ipak, moja teta internistica mi je rekla da napravimo pregled cijelog tijela da vidimo u kakvom sam uopće stanju. Bilo je to prije točno sedam godina. Kako sam i očekivao, svi nalazi su bili odlični. Za kraj je ostao ultrazvuk štitnjače. Liječnik je bio na godišnjem i za tjedan dana sam obavio i taj pregled. Pokazalo se da imam nekoliko kvržica i izraslina i liječnica je to odlučila punktirati da vidi o čemu je točno riječ. Nazvala me za sedam dana i rekla mi da imam zloćudni tumor. Mislio sam da se šali. Pa ja sam u naponu snage, odlično se osjećam, treniram triatlon, spremam se za svoju prvu Ironman utrku. Bio sam na vrhuncu fizičke i mentalne snage.

Pitao sam je mogu li otići na planiranu utrku, a ona mi je objasnila da moram na operaciju odmah. E taj dio nisam odmah razumio, jer osjećao sam se jako dobro. A zapravo je karcinom bio na rubu opne i postojala je mogućnost da maligne stanice uđu u limfu i rašire se po cijelom tijelu, a najopasnije je ako uđu u pluća.

Srećom, to se nije dogodilo iako mi je dopustila da odem na svoju utrku.

Želite mi reći da ste s dijagnozom zloćudnog tumora štitnjače otišli na Ironman utrku?

Upravo tako. Odradio sam to, vratio se i bio spreman za operaciju. Ali ne ide to baš tako. Liječnica mi je objasnila da se nakon tako zahtjevnog fizičkog pothvata tijelo treba vratiti u normalno stanje, za što mi je trebalo mjesec dana. Nakon toga sam otišao na operaciju.

Zanimljivo je da pri obdukciji preminulih ljudi patolozi često utvrde rak štitnjače. Naime, možete ga imati u tijelu godinama da ni ne znate, a može biti vrlo komplicirano ako probije opnu i raširi se limfom. To objašnjava zašto sam se ja cijelo vrijeme dobro osjećao i nisam imao baš nikakve simptome. Danas potpuno normalno živim bez štitnjače.

Što je dijagnoza promijenila?

Kada sam shvatio da nije riječ o šali, pomislio sam kako je to za mene novi životni izazov, još jedan u nizu. Moja snaga volje i želja za životom mi je pomogla da dijagnoza ne utječe na moje psihičko i fizičko stanje. Shvatio sam da ne mogu promijeniti prošlost niti predodrediti budućnost, da imam sebe ovdje i sada i da o tome sve ovisi.

Naravno da vam se nametnu neke promjene. Nisam želio negativne ljude u svojem okruženju, nekako se to prirodno selekcioniralo i odlučio sam imati jednako kvalitetan život s, ali i bez štitnjače.

Bila je to neka osviještena odluka da mijenjate neke stvari u svome životu?

Puno toga je prirodno otpalo. Ipak, jasno sam znao da se neću prepustiti depresivnim mislima. Znao sam da će me negativne emocije preplaviti ako ih osviješteno i jasno ne zaustavim. Odlučio sam to kontrolirati jer želim imati kontrolu nad sobom. Kao što na tulumima nikada nisam pio do mjere da ne vladam sobom, tako sada nisam dopustio da me preplave crne misli. Bio je to izazov za mene. Pobijediti snagom volje ta tmurna stanja. Htio sam zadržati vjeru u život i želju da živim ispunjen život ma koliko on trajao.

Mene je unutarnja volja spasila, digla mi je raspoloženje, imunitet i zadržala me na vedroj strani. Ne kažem da je bilo lako, ali sam uspio.

Jesti li dijagnozu podijelili s prijateljima, širom obitelji i kakve su bile reakcije?

Naravno da jesam, prvo s obitelji i prijateljima, ali i s javnošću. Znao sam da se nemam čega sramiti i želio sam biti otvoren oko svega. Bilo je ponekad izazovno, ali to je bio jedini put.

Sve su to neke sitne pobjede. Godinu dana nakon operacije odlučio sam opet ići na utrku, onu istu koju sam već odradio s karcinomom. Ovaj put nisam imao dijagnozu, ali niti štitnjaču i postigao sam bolje rezultate nego prije. Bilo mi je važno sebi dokazati da to mogu i da mogu biti još i bolji.

Kada sam rekao obitelji naravno da nije bilo lako. Djeci su se oči napunile suzama i potreseni su svi koji vas vole, ali barem detektirate tko vas voli. Šalim se naravno.

Živite li sa strahom da bi vam se dijagnoza mogla ponoviti na nekom drugom mjestu? To je česti strah u ovakvim slučajevima?

Ta misao dođe i prođe. Idem na redovite kontrole, ti su markeri pod kontrolom, no ponekad malo podivljaju što nije rezultat bolesti nego neke prolazne faze organizma, barem je do sada bilo tako. Ali model je opet isti, živim zdravo, ne pijem, ne pušim, dajem sve od sebe da bude sretan, koristan i ispunjen. Za sada taj model funkcionira. Trudim se biti pozitivan i nekako baš takve ljude i privlačim u svoj život. Privatno volim teme sporta, umjetnosti i svega drugoga što nije politika. To puno pomaže.

Prolaznost života je činjenica koju ne možemo promijeniti, ipak čeka nas još puno godina, vrlo izvjesno. Važno je to osvijestiti i upravljati svojim životom. Odlučiti neke stvari, uživati pomalo, širiti svoje obrasce funkcioniranja.

Želite reći da moramo imati radost življenja? Da je moramo nekako naći?

Upravo to. Treba raspiriti radost življenja.

Danas kada se na sve osvrnete imate li neku ideju što je kod vas bio okidač za dijagnozu?

Kažu da je to karcinom uvjetovan stresom uz sve druge biološke predispozicije. Ja sam godinama u diplomaciji radio na važnim državnim pitanjima od rata, sukcesije, ulaska u NATO, Europsku uniju, gospodarske diplomacije. Radio sam uistinu puno i predano. Na takvim poslovima nemate radno vrijeme i ja sam se doveo do toga da neke noći spavam manje od pola sata. Nisam redovito jeo, vježbao, a na kraju nisam niti spavao.

Doživio sam burnout. Tijelo je jednostavno otkazalo.

Našem mozgu i tijelu treba odmor, mi uistinu kao vrsta možemo puno izdržati jer se u stresu mi često emotivno i punimo, ali svejedno treba naći mjeru.

Kako je izgledao taj burnout?

Pa prije svega sam osjećao ogromnu brigu i odgovornost cijelo vrijeme. Tada sam bio u UN-u i radio sam na važnim pitanjima za RH. To me okupiralo toliko da su naleti adrenalina i kortizola potpuno ovladali te nisam osjećao niti umor, a kamoli da sam mislio da će tome doći kraj. Osvijestio sam to tek kada noćima nisam mogao spavati. Donio sam racionalnu odluku da to promijenim i malo sam usporio. Počeo sam redovito spavati. To mi je i danas jako važno.

Koji su vam danas rituali za zdrav i kvalitetan život?

Uz spomenuto spavanje jako brinem i oko svojih društvenih i socijalnih odnosa. Ta interakcija s ljudima nam je jako potrebna i mi u tome rastemo i osjećamo se dobro.

Barem ja. Stvarno mislim da se taj segment života ne smije podcijeniti. Svatko od nas mora naći svoj put za sretniji i ispunjeniji život. Nije se lako mijenjati, nije lako promijeniti obrasce i navike, ali to je jedini način. Odluke treba donositi i provoditi ih i ako treba uz stručnu pomoć. Mi smo sami odgovorni za vlastiti život i način na koji živimo.

Pogledajte cijeli intervju