Uzeli su mu najveće blago

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
znanje je palo u vodu

Sve njegove vještine zakazale su zbog emocija. Tim je doživotno ostao sjediti kraj prozora čekajući poziv otmičara. Uzalud...

Supruga ga je vrlo često tražila da potraži neki drugi posao, jer se uvijek bojala za njegov život

Neka digne ruku onaj koji nije traumatiziran u ovo podijeljeno vrijeme kad jedni hoće, a drugi neće. Naravno da nisu sve traume iste i da nas njihove posljedice bacaju na sve strane, barem što se naše glave tiče. Teška su to iskušenja na putu do iskupljenja, a kao živimo po slobodnom izboru. Sijemo i žanjemo, nekad pravo nekad krivo sjeme. Malo svijetla, malo tamne komore, često vozeći po kružnom toku, nikako da ulicu pronađemo, a onda i navalimo jedni na druge kao gavrani ne pitajući se kome će kapljice iz naših usta začepiti usta.

Mi smo idealna civilizacija kratkog daha, dugog uzdaha, uzimajući predah po potrebi kad nas na njega prisile. A disciplina nam je u krvi, zato i gubimo toliko krvi, a transfuziju dobijemo ako nađu našu krvnu grupu. Toliko su nas organizirali da su nas doveli do kritične točke postojanja, slomili nam krila da ne poletimo previsoko, pa sada hodamo proširenih zjenica od straha, plaćamo cijenu opstanka. La vita è bella, ali samo u slučaju ako si dobar pregovarač, psihološki profiler naroda ili pojedinca. Danas bi čovjek trebao imati dva mozga, jedan za profiliranje, drugi za profitiranje u bilo kojem smislu. Nije uvijek financijsko najbitnije, posebno ako se čovjek u njemu prebroji ili ako njime misli riješiti traumu. Kapitalna drama je poput knock downa iza kojeg se ipak nekako skrpaš. Ali tko će skrpati naše emotivne mećave, tko će nas izvući ispod lavine, tko će odmrznuti naše strahove, kad nas lome kao sige koje na granama vise. Ovaj život mogao je biti sasvim drugačije putovanje, puno mirnija plovidba, barem djelomično kapitalna izjednačenost, emotivna susretljivost umjesto netrpeljivosti, da su grabežljivci obuzdali svoju grabežljivost, da nisu škiljili na jedno oko za one koje su trebali vidjeti, kojima je blato bilo pod cipelama, koji svojoj djeci ni čokoladu nisu mogli kupiti kao poslasticu. Po svemu sudeći evolucija je doživjela debakl. 'Rak' svakog društva je loš vojskovođa koji nas vodi na ekspedicije, nepripremljene za nju. Svi smo mi prošli neku obuku života, obrazovno tkanje i štrikanje i bar je danas diplomiranih više nego ikad, pa se čovjek pita zašto netko iskoči kao iz šešira i postane gospodin u rukavicama, s računom ili nekretninama kojima nule nema smisla brojiti, a nečije diplome pune su prašine od stajanja. Jesmo li mi kao kandidati života ipak ovisni o načinu na koji vodimo pregovore i time mnoge nagovorimo da 'pjevaju' preporučenu im pjesmu bez pitanja kuda ih ti stihovi odvode? Svatko zna povući potez, no je li u tom potezu poštena igra ili ucjena, to zna jedino onaj koji povlači poteze. Je li ih povlači po vlastitom nahođenju ili iz straha da ne bude izbačen iz zajednice na koju je svojevoljno pristao? Tko pregovara tako da spasi nečiji život, naklon do poda. Ali kome danas vjerovati u potpunosti kada u riječima pregovarača ili nagovarača pronalazimo previše propusta jer su im izražavanja cik – cak ubodi. Na tkanini, ako u takvom šivanju pogriješimo, nema žrtava. Ali primjena cik – cak veza na živim ljudima može izazvati tešku post traumu čak i za pregovarača. Zato neka izostane naša potreba zavidnosti prema njima ili želja biti na njihovim mjestima, jer oni koji pogriješe postat će sami svoji progonitelji.


Nije se obuzdao čak i pod cijenu otkaza

Tima su u njegovom zanimanju zvali maestro pregovaranja. Kao pregovaraču godio mu je taj dodatak koji je vremenom smatrao da je i zaslužio. Njegove pregovaračke vještine nitko nije mogao nadići. Imao je posla preko glave i uvijek je pokušavao da se emotivno odmakne od svoje profesije, jer je smatrao ako mu emocije nadvladaju umne vještine neće si moći oprostiti žrtve. Pripremao se prije svakog pregovaranja, odvojen od svih u svojoj sobi tišine gdje se pokušavao povezati s mozgom operacije, pronaći razloge, procijeniti psihološki status osobe i uz to moguće potencijalne rizike. Nikad pregovori nisu bili laki i često bi trajali satima, ali kada bi uspješno završili on se osjećao poput nove zvijezde koja je zasjala na nebu. Naravno da je i iskustvo imalo velikog udjela u njegovim uspjesima, ali bez one unutarnje žice, ostao bi osrednji. No, Tim je uvijek otišao korak dalje od procedure, čak i kada bi ga nadređeni upozoravao da prelazi ovlasti. Nije se obuzdao čak i pod cijenu otkaza. Rezultati su se nizali uz pozitivne ishode, čime je opravdao svoju tvrdoglavost da upravo taj korak dalje ima svrhu. Znao je, ako ikada pogriješi, zbog odstupanja od procedure i gledanja nadređenog kroz prste, da neće završiti samo provedbom disciplinskog postupka, suspenzijom, nego vrlo mogućim otkazom u rekordnom roku, trajnom zabranom bavljenja istim poslom, te kaznenim postupkom ako su žrtve i šteta u pitanju. Supruga ga je vrlo često tražila da potraži neki drugi posao, jer se uvijek bojala za njegov život. Da ne raspiruje vatru straha koja je u njoj gorjela uvijek bi joj govorio:

- Ne brini, predosjećam da sam dugovječan.


Otmica dječaka

No, suprugu to nikad nije umirilo, već je i dalje hodala kao lav u kavezu, bojeći se svakog telefonskog poziva. Ali, kako se njegovo uživanje u očima nikako nije gasilo odlučila se pomiriti sa sudbinom, s pripremljenom crnom odjećom koja je visjela na početku šipke njezinog ormara. Dok se igrao sa svojom djevojčicom stigao je poziv od nadređenog. Glas mu je rekao:

- Hitno je. Radi se o otmici. Dođi na ovu adresu, gdje ćeš saznati sve pojedinosti.

Cijelim putem je razmišljao zašto mu je glas nadređenog zvučao neobično, jer ovo nije bila prva otmica na kojoj bi radili. Čim je prešao prag i čim je shvatio o kome je riječ, na tren je prestao disati. Radilo se o otmici dječaka od trinaest godina čiji je otac bio ambasador. Nadležni mu je šapnuo:

- Ovog puta nosiš glavu u torbi. Upotrijebi sve svoje vještine da vratiš dječaka. Ne moram ti više objašnjavati.

- Dobro, dobro … sve mi je jasno, pa ne dolijevajte ulje na vatru, pomalo rastreseno otvorio je pregovarač Tim.

Situacija je bila krajnje napeta. Majka otetog dječaka sjedila je kao ukočena lutka s njegovom slikom u rukama, a otac naučen na suzdržanost značajno je pogledao u Tima govoreći mu očima što od njega očekuje. Otmičar je bio, kako to obično biva, lukavi lisac, ali ne onaj klasičnog tipa koji se javi na minutu i odredi iznos otkupnine. Ovdje se radilo o osobnoj osveti što su shvatili iz jedne jedine rečenice otmičara:

- Ranjeni uzvraćaju udarac, bilo je izgovoreno na engleskom jeziku s vrlo neobičnim naglaskom.

Tim je nakon te rečenice vrlo brzo u svojoj glavi izradio psihološki profil otmičara, te povezao naglasak sa zemljom koju je ambasador predstavljao. Upitao je ambasadora:

- Kako se zove vaš najbolji prijatelj i gdje živi?

Nadređeni ga je vrlo smrknuto pogledao, no Tim je od ambasadora dobio podatke koje je tražio. Zamolio je nadređenog da mu ovog puta dopusti potpunu slobodu u potrazi za otetim djetetom, s obećanjem kako će ga vratiti živog i zdravog.

- Ne dolazi u obzir, bio je odriješit nadređeni.

No, umiješao se ambasador koji je predosjetio kako Tim ima vrlo razrađen plan. Dogovorili su se da nadređeni i ostatak ekipe ostanu u ambasadorovoj kući te odugovlače s otmičarem dok se Tim ne vrati. Dječak je zaista bio otet po narudžbi ambasadorovog najboljeg prijatelja koji je pretendirao upravo na mjesto na kojem je sjedio sadašnji ambasador. Pregovori Tima i naručitelja trajali su čitavu noć. Idućeg jutra zajedno su otišli po dječaka. Na beskrajnu radost roditelja dječak je vraćen, ali Tim nije izdao naručitelja, nego otmičara čiji se trag nakon povratka dječaka izgubio. No, kako otmičar nije dobio novac od naručitelja, osvetio se Timu otevši mu najveće blago, njegovu djevojčicu. Nažalost, ovog puta njegove su sve vještine zakazale zbog emocija. Doživotno je ostao sjediti kraj prozora čekajući poziv otmičara. Uzalud.


MISAO TJEDNA

U svakoj profesiji znanje pada u vodu kad je u pitanju najbliži

18. prosinac 2024 12:13