‘Želim više intimnosti, suprug i ja deset godina radimo zajedno i sada smo više kolege nego romantični partneri‘

Suprug i ja zajedno radimo već desetak godina. U početku se to imalo niz prednosti poput toga da smo provodili više vremena zajedno, imali smo zajednički cilj, više razumijevanja, no s vremenom je posao postao sve što imamo, samo o tome pričamo i među nama više nema emotivne iskre. Posao me više ne zadovoljava, htjela bih više intimnosti, odmora i neke druge izazove, a suprug na svaki pokušaj razgovora "bježi" još više u posao. Možemo li zajedno dalje?

Silva M., Zagreb

U psihoterapijskoj praksi često se susrećem s parovima koji rade zajedno, najčešće u vlastitom ili obiteljskom poslu, i koji su u početku u tome vidjeli niz praktičnih prednosti. No s vremenom se pokazuje da takva dinamika nosi i značajne izazove, osobito kada jedan od partnera preuzima veću odgovornost ili odlučujuću ulogu u poslovanju. Tada se lako uspostavlja neravnoteža moći koja se prenosi i u privatni život. Partnerska komunikacija postupno poprima ton poslovne hijerarhije, odluke donosi onaj tko ima veću kontrolu, a drugi partner se s vremenom osjeća potisnuto ili nedovoljno uvaženo.

Nema prirodnog odmaka

U podlozi takvih odnosa često leži nesvjesna dinamika u kojoj posao postaje mehanizam obrane od emocionalne bliskosti. Kada jedan od partnera osjeća nezadovoljstvo, zasićenje ili potrebu za promjenom, drugi se često još jače veže uz posao, jer se tamo osjeća sigurnije, kompetentnije i manje ranjivo. Takvo ponašanje ne proizlazi iz nedostatka ljubavi, već iz nesigurnosti i teškoće da se otvoreno nosi s emocijama i sukobima. U zajedničkom poslu to je još izraženije jer nema prirodnog odmaka, jer se sve odvija u istom prostoru, s istim ljudima i istim temama. Kad nestane razlika između poslovnog i privatnog svijeta, nema gdje "napuniti baterije", pa se partneri neprimjetno počinju emocionalno iscrpljivati. Kod mnogih žena u takvim odnosima javlja se osjećaj stagnacije i zasićenja. Posao koji vam je u početku bio motivirajući i smislen s vremenom je postao opterećenje, jer gubi svoju osobnu dimenziju - postaje "naš posao" umjesto "moj poziv". Kada se izgubi osjećaj rasta, kreativnosti i zadovoljstva, javlja se potreba za nečim drugačijim - za osobnim prostorom, novim izazovima i aktivnostima koje vraćaju osjećaj samostalnosti, kreativnog izražavanja i vlastite vrijednosti. To nije znak slabosti, već prirodan proces osobnog razvoja koji u zdravom odnosu treba imati podršku. Ako se ta potreba zanemari, nezadovoljstvo na poslu vrlo brzo prelazi i na privatni život, jer partner koji se ne osjeća ispunjeno teško može biti emocionalno prisutan i motiviran u odnosu.

Posljedice dugotrajnog zanemarivanja tih potreba mogu biti vrlo ozbiljne. Razgovori se sve više svode na posao, zadatke i obaveze, nestaje spontanost, nježnost i emocionalna bliskost, a partneri počinju funkcionirati više kao suradnici nego kao partneri. Intimni odnosi gube na kvaliteti, a fizička i emocionalna bliskost postupno se smanjuju. U takvoj atmosferi često se pojavljuje pasivna agresija. Kroničan umor i osjećaj besmisla dodatno otežavaju povezivanje. Napetost i nerazumijevanje lako se prelijevaju na cijelu obitelj - kućna atmosfera postaje napeta, a djeca vrlo brzo osjete nesigurnost i emocionalnu hladnoću.

Što možete učiniti

Prvo i najvažnije, partneri trebaju otvoreno komunicirati - iskreno iznijeti sve što ih muči i međusobno pažljivo saslušati jedno drugo, bez kritike i bez pretpostavki o tome što bi druga strana trebala znati ili učiniti. Na temelju takve komunikacije mogu zajednički osmisliti male, konkretne korake za obnavljanje bliskosti, primjerice dogovoriti jedan dan ili večer tjedno posvećen samo njima, bez mobitela i drugih vanjskih distrakcija. Tijekom zajedničkog druženja, u kojem su posvećeni samo sebi, mogu izaći van, razgovarati o sebi i zajedničkim iskustvima, potpuno odvojeni od svakodnevnih obaveza i tema vezanih uz posao. Takvi trenuci stvaraju prostor za emocionalnu povezanost koji nije isprepleten s profesionalnim životom.

Drugo, preporučljivo je zajedno definirati granice rada, a to znači odvojiti vrijeme i prostor koji su isključivo za privatni život, odmor i međusobnu pažnju. Paralelno, važno je poticati i osobne interese i hobije, kako bi svaki partner zadržao osjećaj samostalnosti i osobnog ispunjenja. Ako se suprug i dalje povlači u posao, profesionalna podrška, u obliku bračne terapije ili individualnog savjetovanja, može pomoći da oboje razumiju uzroke povlačenja i nauče nove obrasce komunikacije.

Prvi korak je prepoznati da posao ne smije postati središte odnosa, već samo jedan od njegovih segmenata. Potrebno je jasno postaviti granice, odvojiti radno vrijeme od privatnog i stvoriti prostor koji je namijenjen odmoru, zajedništvu i razgovoru o drugim temama. Važno je otvoreno komunicirati o potrebama, ali bez optuživanja. Ako posao više ne donosi zadovoljstvo, vrijedi razmisliti o promjeni, možda o drugačijoj ulozi, smanjenju radnog opsega ili razdvajanju profesionalnih i osobnih funkcija. Promjena ne mora biti nagla, ali treba biti svjesna i usmjerena na očuvanje onoga što je važnije od poslovnog uspjeha, kvalitete odnosa i osobnog zadovoljstva.

A odgovor na vaše pitanje "možemo li zajedno dalje", glasi - da, ali samo ako postoji obostrano uvažavanje, otvorenost i svijest o tome što je stvarni prioritet. Ako partneri doista žele očuvati brak, moraju zajednički definirati što im je važnije - uspjeh u poslu ili stabilnost odnosa. Kada je brak ili partnerski odnos postavljen kao temelj, a posao kao zajednički projekt koji ga nadopunjuje, moguće je ponovno uspostaviti ravnotežu. Ključ je u tome da oboje razumiju kako zdrav odnos zahtijeva i granice i bliskost, i profesionalnost i nježnost, ali prije svega - spremnost da se vidi i čuje ono drugo biće s kojim dijele i posao i život.