"Svaki put kada me članovi obitelji žele zagrliti, osjećam nelagodu," govori klijentica. "Ne znam zašto, ali tijelo mi se grči, a um mi govori da bih trebala uživati u zagrljaju. Ponekad se pitam znači li to da ih ne volim dovoljno."
Takvi osjećaji nisu rijetkost. U mnogim obiteljima podrazumijeva se da su zagrljaji prirodni, spontani i uvijek dobrodošli. No što kada dodir ne donosi toplinu, nego nelagodu? Što kada dijete, pa i odrasla osoba, osjeti iritaciju umjesto mira u zagrljaju roditelja? To ne mora značiti hladnoću, nezahvalnost niti emocionalnu udaljenost. Često je to tijelo koje pamti emocije i iskustva iz odnosa s roditeljima, odnose u kojima osoba nikada nije osjetila potpunu sigurnost i prihvaćanje. Primjerice, dijete koje se boji izraziti tugu jer je roditelj obično odgovarao kritikama ili savjetima umjesto zagrljajem i utjehom, može i kao odrasla osoba osjećati napetost ili nelagodu kada ga netko pokuša zagrliti, iako razumom zna da mu se ništa loše neće dogoditi. Tijelo tada reagira instinktivno - povlačenjem, grčenjem ili nelagodom, jer pamti prošle situacije u kojima emocije nisu bile potpuno prihvaćene.
Većina ljudi koji osjećaju nelagodu u zagrljajima članova obitelji ne pati od psihičke bolesti. Takvi osjećaji često proizlaze iz osobne povijesti odnosa, nesigurnih obrazaca vezivanja ili iskustava koja nisu nužno patologija, nego prirodna reakcija tijela i psihe na uvjete iz prošlosti.
Grčenje, povlačenje ili nelagoda u zagrljaju predstavljaju signale koje tijelo šalje kao oblik zaštite i pokazatelj osobnih granica. S druge strane, nelagoda u zagrljaju postaje zabrinjavajuća i potencijalno patološka kada uvelike ometa svakodnevni život, izaziva intenzivan tjeskobni ili panični odgovor, vodi do trajne izolacije od bliskih odnosa ili je posljedica ozbiljnih traumatskih iskustava. U takvim slučajevima važno je potražiti stručnu pomoć koja može pomoći razumjeti i obraditi uzroke nelagode. U takvim slučajevima rad sa stručnom osobom može pomoći razumjeti i obraditi uzroke nelagode, dok u većini slučajeva nelagoda u zagrljaju ostaje normalan i razumljiv način reagiranja tijela i psihe.
Kada zagrljaj postane izvor nelagode
Takva nelagoda, osjećaj tjelesne napetosti i emocionalne neugode pri fizičkom dodiru, rijetko se javlja iznenada. Ona se gradi godinama kroz iskustva u djetinjstvu koja mogu djelovati bezazleno, ali ostavljaju trajan trag. Primjerice, dijete koje ga se grli samo kada je poslušno, uspješno ili mirno, s vremenom počne doživljavati zagrljaj kao nagradu za svoje ponašanje, a ne kao prirodan izraz ljubavi. Kasnije, u odrasloj dobi, kada ga roditelj zagrli bez prethodnog pitanja, tijelo reagira grčenjem ili povlačenjem – ne zato što osoba ne želi roditelja, nego zato što nije naučila da bliskost može biti slobodna i sigurna, bez očekivanja ili uvjeta.
Neki ljudi jednostavno ne vole fizički dodir, osobito s osobama uz koje nisu emocionalno opušteni. Živčani sustav tada reagira instinktivno: um govori da treba zagrliti, ali tijelo se grči. Ta reakcija nije svjesna odluka, nego oblik zaštite. Kada se zagrljaj doživljava kao obveza, nagrada ili pokušaj kontrole, tijelo šalje jasnu poruku – bliskost se ne može odglumiti i mora poštovati osobne granice
Emocionalne potrebe koje nisu bile potpuno zadovoljene
Mnoga djeca odrastaju u formalno dobrim uvjetima, uz brigu, hranu i sigurnost, ali bez osjećaja da su istinski viđena, doživljena i emocionalno prihvaćena. Primjerice, dijete koje dolazi kući s problemom iz škole, umjesto pitanja kako se osjeća, često dobije savjet da ne preuveličava ili da mora biti jače. Umjesto zagrljaja i utjehe, dobije rješenje ili lekciju.
Takvo iskustvo uči dijete da njegove emocije nisu jednako važne kao njegovo ponašanje i rezultati. Rano nauči biti samostalno, ne tražiti previše i skrivati slabosti. Izvana može djelovati snažno i stabilno, dok se iznutra navikava na tišinu i potiskivanje vlastitih osjećaja.
Primjer može biti i dijete koje želi pomoći majci oko nečega, a ona ga odgurne riječima: „Ne treba, ja ću to bolje.“ U takvim trenucima dijete uči da njegove namjere i osjećaji nisu važni. Umjesto da bude viđeno i prihvaćeno, osjeća odbijanje i nelagodu. Tijelo pamti tu reakciju, javlja se napetost, povlačenje i grčenje, a takvi obrasci često ostaju prisutni i u odrasloj dobi. Kasnije čak i spontani zagrljaji ili drugi oblici bliskosti mogu izazvati unutarnju napetost, jer tijelo pamti da iskazivanje osjećaja ili potreba nije uvijek bilo sigurno.
Favoriziranje djece i tihi osjećaj nepravde
U mnogim obiteljima nejednaki odnosi stvaraju duboke, ali neizgovorene rane. Primjerice, jedno dijete koje se stalno svađa ili ima problema u školi dobiva više vremena, pažnje i popuštanja, dok “dobro” dijete često sluša rečenice koje umanjuju njegovu vrijednost ili osjećaj važnosti. Moglo bi čuti stvari poput: "Ti si pametniji, ti ćeš to razumjeti", "Barem o tebi ne moram brinuti" ili "Tebe ne treba posebno nagrađivati, ionako si uvijek odlična učenica." Iako izrečene bez loše namjere, takve poruke šalju tihu poruku da ljubav i pažnja nisu prirodni i bezuvjetni, nego se moraju zaslužiti. Time se u djetetu polako stvara osjećaj tjeskobe, povlačenja i stalne potrebe za prilagodbom. S vremenom, odgovorno dijete shvaća da pažnju ne dobiva kroz bliskost, nego kroz probleme. Nauči šutjeti, prilagođavati se i opravdavati roditelje. Izvana djeluje stabilno, iznutra raste osjećaj da mora zaslužiti ljubav. Taj osjećaj često ne nestaje ni u odrasloj dobi.
Projekcija roditeljskih strahova i zdrava pobuna djeteta
Roditelji rijetko pristupaju roditeljstvu oslobođeni vlastitih rana, strahova i nerazriješenih obiteljskih priča. Kada u obiteljskoj povijesti postoje psihičke bolesti, emocionalne traume ili potisnuti gubici, ti se strahovi mogu nesvjesno projicirati na dijete. To se ne događa zato što roditelji ne vole djecu ili im žele nauditi, nego iz neosviještene brige i vlastitih nesigurnosti koje se s vremenom mogu pretvoriti u pretjeranu kontrolu, stalnu kritiku i potrebu za nadgledanjem. Dijete tada postaje ogledalo roditeljskog unutarnjeg straha, iako samo po sebi nije slomljeno. Kada takvo dijete kasnije prepozna da problem nije u njemu, to nije bunt niti nepoštovanje, nego znak emocionalne zrelosti. Zdrava osoba ne mrzi roditelje, nego pokušava razumjeti zašto odnos boli. Osvještavanje uskraćenih emocionalnih potreba ne znači ogorčenost, nego zrelost.
Unutarnja snaga i poštovanje vlastitih granica
Promjena počinje svjesnim, svakodnevnim koracima kojima učimo slušati sebe i poštovati vlastite potrebe bez uvjetovanja drugih. Takav unutarnji rad uključuje i suočavanje s članovima obitelji koji ne razumiju ili osuđuju kada izrazimo svoje osjećaje i postavimo granice. Umjesto da se prepustimo krivnji, ljutnji ili pokušajima dokazivanja, učimo zadržati mir, biti dosljedni vlastitim potrebama i poštovati sebe. Takvo ponašanje ne udaljava nas od obitelji, nego donosi unutarnji mir i jasnoću u odnosima, jer ljubav i poštovanje prema sebi nisu suprotstavljeni ljubavi prema drugima. Ne uči nas kako da budemo protiv roditelja, nego kako da prestanemo biti protiv sebe. Ne briše prošlost, ali mijenja način na koji je nosimo.
Kako pružiti podršku bez narušavanja odnosa
Prava podrška u obiteljskim odnosima nije u dramatičnim gestama, nego u prisutnosti i smirenosti uz osobu koja osjeća nelagodu. Podrška ne znači optuživati roditelje, tražiti krivce ili izazivati sukobe, već slušati bez osuđivanja, potvrđivati osjećaje i pokazati osobi da nije sama u onome što proživljava.
Primjerice, majka može pružiti podršku svojoj kćeri kojoj smetaju zagrljaji, a koja istovremeno voli majku i boji se odbiti da se mama ne naljuti. Majka može reći: "Razumijem da ti sada smeta kada te grlim," "Ne moraš se prisiljavati da me grliš da bi mi dokazala da me voliš" ili "Možeš postaviti svoje granice i reći što ti je ugodno." Takve poruke omogućuju djetetu da izrazi svoje osjećaje bez straha od krivnje ili odbacivanja i grade sigurnost i povjerenje u odnosu.
Ljubav prema roditeljima i potreba za emocionalnim granicama ne isključuju jedno drugo. Poštovanje ne znači odricanje od sebe, a bliskost ne mora uvijek izgledati kao zagrljaj. Ponekad je najzdraviji oblik ljubavi tiha prisutnost, iskren pogled u sebe i dopuštenje da prestanemo glumiti osjećaje koje ne osjećamo. Pravi mir ne nastaje kada se svi slažu, nego kada više ne moramo biti nešto što nismo.
Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....