Lidiju Šeler i Baneta Milenkovića zavoljela sam prije nego što sam se zaljubila u njihovu umjetnost. Nakon deset godina poznanstva čini mi se da je gotovo nemoguće razumjeti njihove slike ne poznajući njih dvoje, premda po svojoj prilici nije tako.
Kad smo se upoznale, Lidija Šeler nosila je neki čudan šešir, a drugi je put, na otvorenju svoje izložbe, bila u muškom vojnom kombinezonu. Na bilo kome drugom to bi izgledalo grozno. Na Lidiji je izgledalo fantastično. Zapravo se uopće ne trudi, a redovito završava na listama najljepše odjevenih žena u javnom životu. No, to joj baš puno ne znači. Ona je umjetnica koja živi u svojem svijetu, a vanjski tek povremeno dođe do nje. Ipak, bilo bi potpuno pogrešno ugurati je u stereotip povučene umjetnice.
Banetova kuhinja
Lidija je mirna, barem na prvi pogled, i njezino je slikarstvo nježno. Bane je, s druge strane, neurotičan i užurban poput novinara dnevne redakcije ili nekog menadžera. S Banetovih slika pršte boje i energija. Non-stop mu zvone telefoni, neprestano zivka dalje, užurbano govori... Dok sam s njim, nemam osjećaj da razgovaram s nekim tko cijeli dan ima privilegij stvarati u izoliranoj tišini svoga ateljea. Naprotiv, čini mi se da je upravo izašao iz iste redakcije kao i ja, i da ga u ovom trentku urednici sa svih strana pritišću rokovima.
- Kad je moja profesorica Nives Kavurić Kurtović čula da sam u vezi s Banetom, rekla mi je da je zabrinuta za moju umjetnost. Bilo ju je strah da me on ne pojede svojom energijom, no ja sam se svojom tihom snagom uspjela izboriti s njegovom eksplozivnošću - ističe Lidija. Zajedno su više od 20 godina, a zaljubili su se na završnoj godini Likovne akademije.
Bane i Lidija najkarizmatič-niji su hrvatski umjetnički par. U Banetovu ateljeu u Gundulićevoj ulici u Zagrebu okupljaju se poznati umjetnici, odvjetnici, arhitekti, liječnici, bankari, novinari, političari, redatelji, pisci, glumci... Razgovara se o umjetnosti, ali i o još mnogočemu; zapravo, oni su među rijetkima u Zagrebu koji održavaju prekrasnu tradiciju druženja po umjetničkim ateljeima. U tom se ateljeu odvija alternativni život grada. Svi se okupe oko velikoga drvenog stola, Bane kuha svoja gastronomska remek-djela, jednako kao i na slikama slaže boje i oblike u jelu koje stavlja na stol. Kuha s jednakom strašću, i to se osjeti u svakom zalogaju.
Izložbe - umjetnička špica
Ako stignete nenajavljeni, teško ćete predvidjeti tko će vas sve tog dana dočekati u ateljeu. Scenografija u pozadini tog prizora odaje tipičan prizor slikareva radnog mjesta: na stalku stoji slika na kojoj Bane trenutačno radi (on, naime, uvijek radi), na zidovima su i Banetove i Lidijine slike, uokolo je posvuda razbacana boja. Nema, nažalost, više Lune, prekrasnoga istarskog goniča, no sad se po ateljeu mota razigrani jazavčar Lajka.
O ateljeu u Gundulićevoj još će se puno čuti, tko je sve bio tamo odgonetat će buduće generacije s nostalgijom, kao što mi sada gledamo tko je sve dolazio u atelje Toše Dapca.
Izložbe dvoje umjetnika uvijek su društveni događaj. Na Banetovu se izložbu proljetos u Muzeju za umjetnost i obrt jedva moglo ući, a nakon toga je izlagao u kaliningradskoj Umjetničkoj galeriji.
Još je bilo zanimljivije gledati mjesec dana kasnije kako se na Lidijinu izložbu na periferiji grada, u galeriju Remetinec, slijeva mnoštvo ljudi i kako se ta galerija na periferiji, inače marginalizirana, pretvara u pozornicu glamuroznog događanja, s glavnim protagonistima društvene scene, a ispred policijske stanice naguravaju se auti tražeći parking. Izložbe su im se zaredale ove godine: Lidija je imala veliku izložbu u Rijeci, na Brijunima, u Zagrebu, Labinu i Šibeniku. Bane otvara novu izložbu 3. kolovoza u splitskoj palači Milesi.
Restoranski život
Baneta i Lidiju spojila je ne samo ljubav prema umjetnosti, nego i ona prema putovanjima te izrazit hedonizam. Uživaju, kažu, svaki dan u životu i svjesni su svih privilegija koje im pruža status samostalnih umjetnika. - Nema tu puno filozofije: mi uživamo u svakom danu, pa i u onim danima kada smo tužni - kažu. Često putuju. U koji god grad s Lidijom dođete, ona zna koji je trenutačno najbolji restoran, a najčešće je tamo već poznaju. Bane, pak, ako ide u restoran, u džepu obavezno nosi ljutu papričicu koju nasjecka u jelo da ga malo začini.
I kad smo se dogovarale za razgovor i fotografiranje, Lidija je nabrajala imena nekoliko trenutačno najboljih zagrebačkih restorana, razmišljajući u koji ćemo se ići opustiti ako ne na ručku, onda barem na kolačima poslije fotografiranja dogovorenog u Banetovu ateljeu gdje su mi na prvi pogled nalikovali na Fridu Kahlo i Diega Riveru. Lidija je fotografiranje bilježila videokamerom jer uvijek dokumentira njihov život.
Danas su njihova imena prepoznatljiva u javnosti, no zapravo se nije puno toga promijenilo od vremena Kluba Maksimir. Dvoje umjetnika, naime, odmah nakon Likovne akademije zajednički su počeli uređivati taj restoran. Uredili su cijeli interijer, od neobičnih stolova i stolica do skulptura na zidovima, a u tom su neobičnom prostoru organizirali više od stotinu izložbi svojih kolega.
Umjetnički ego
Lidija je iznad restorana imala i svoj atelje. Tog se razdoblja sjeća sa zadovoljstvom. Prvo je radila u ateljeu, a zatim kao “domaća” svaki dan oko podneva silazila u restoran na ručak. Lidija ne kuha, kuha Bane. Danas se Lidija svaki dan iz svoga stana/ateljea povrh Kvatrića spusti do Baneta u atelje na svježu juhicu. Zatim ih počnu zvati prijatelji, a pitanje “što radiš” gotovo u pravilu završava pozivom na ručak.
Kad smo na kavi jedan sat, Bane Lidiju zna zvati i pet puta na telefon radi različitih dogovora za taj dan. Ona telefon u pravilu gotovo nikad ne čuje i najčešće zaboravi na njega. Bane, pak, kompjutor ne zna niti upaliti, pa je Lidija tehnička podrška u obitelji. Iako su zajedno više od 20 godina, uvijek si imaju mnogo toga reći. I dalje među njima vlada nježna prepirka. Posve su različiti, i po energiji i po slikama, a sasvim slični po hedonizmu, i jednostavno se nadopunjuju. Ruku na srce, ni najbolji ih prijatelji ne mogu pogledati u oči i iskreno reći kako i kod jednog i kod drugog ne vlada jak umjetnički ego, no njih dvoje sve to prebrode svojim sitnim zadirkivanjima.
Veza Baneta i Lidije daleko je od konvencionalne. Donedavno nisu čak ni živjeli zajedno. Danas ipak dijele stan, no Bane često ostane spavati u ateljeu. Dok bi Bane još i mogao slikati u zajedničkom ateljeu, Lidiji za stvaranje treba njezin mir. Bane je puno uredniji u rasporedu, svaki dan radi puno i točno radno vrijeme.
- Svemu se prepuštam sto posto. Kad se radi, radi se, kad se uživa, uživa se - kaže.
Lidija je, kaže, kampanjac po inspiraciji. U meditativnoj atmosferi svojeg radnog prostora sluša svašta: od Ive Pogorelića do Nicka Cavea. U sobi, koju je odvojila za atelje, sve odiše Lidijom, pa i niz starinskih fotografija i raznih antiknih predmeta koje je pronašla na buvljacima, najčešće na Britancu nedjeljom, a koje nerijetko poslije nađu mjesto na njezinim slikama. Primjerice, izreže oči sa starinske fotografije, koje direktno gledaju u vas, pa to uklopi u sliku “Anđeo”. Lidija uvijek nađe stvari i za svoje prijatelje, i uvijek pogodi što će im darovati. Najviše inspiracije za slikanje ima kad pada kiša, a o inspiraciji za slike dovoljno govore nazivi izložbi “Rapsodija u suton” ili “Proljetni demoni”.
Banetu se na njezinim slikama sviđa upravo ta različitost, samozatajnost. Njoj se sviđaju njegova energija i kolorizam.
Vjenčanje na Visu
Vjenčali su se na Visu prije pet godina, i to na inicijativu prijatelja.
- Nije nam se dalo vjenčati, a svi su nas nekako htjeli strpati u tu ladicu. Jedne zimske nedjelje nas nekoliko bilo je sklonjeno na ručku u ateljeu i opet su nas nagovarali da se vjenčamo. Rekla sam da će, ako se budem ikad vjenčala, to biti u srpnju, na pun Mjesec, jer sam tada rođena. Prijatelji su pronašli taj dan i stavili nas pred gotov čin - priča Lidija. Vjenčali su se na stijenama uvale Srebrna na Visu, a prijatelji su došli za njima. Nedavno su imali petu godišnjicu braka, na što su oboje potpuno zaboravili, tek ih je podsjetila čestitka koja je stigla od prijatelja.
Lidija voli planinariti, a Bane jedri i obožava more koje je često na njegovim slikama. Osim toga, na njegovim je slikama horizont uvijek ravan, što objaš-njava svojim djetinjstvom i od-rastanjem u ravnici. Rođen je u Novom Sadu, a u Zagreb je došao s 15 godina, u Školu primijenjenih umjetnosti. Bane je, naime, već s četiri godine, kad je primio u ruke prvu bojicu, jednostavno znao da će biti slikar. Lidija je u školi bila povučena, no znala je da će se baviti nečim kreativnim.
Muškarci ne plešu
Budući da vole putovati, bili su posvuda: na Baliju, Kubi, Tajlandu, u New Yorku, Kini... Ipak, i jednom i drugom u sjećanju je najviše ostalo putovanje u Indiju odmah nakon završene Likovne akademije. U Klubu Maksimir, odmah nakon diplome, upoznali su biznismena iz Indije, mecenu koji ih je pozvao k sebi, na umjetničku stipendiju. Tamo ih je dočekala limuzina koja je samo bila uvod u luksuz koji ih je čekao sljedećih mjesec dana. Na tom su se putu dodatno zbližili i zaljubili u putovanja. Lidija želi posjetiti Buenos Aires i otići na tečaj argentinskog tanga. Kupila je i originalne cipele za tango, i kada dođe u glavni argentinski grad, nije teško zamisliti kako će se u svojim cipelicama prepustiti i plesati po glavnim ulicama. U tom gradu, naime, tradiciju strastvenog plesa na cesti održavaju posvuda, od najsiromašnijih do bogatih četvrti. Bane neće plesati, ali će je ponosno gledati iz prvog reda.
U međuvremenu smo se iz ateljea preselili u restoran i slušamo muziku s radija, svira verzija tanga Gotan Projecta, Lidiji najdraža. Ostajemo slu-šati glazbu, a Bane juri dalje svojim poslom.