Povijest govori da pravo Kosova i pravo Republike Srpske nije isto

Kao što se i moglo očekivati, Milorad Dodik i Republika Srpska nisu propustili priliku za provokaciju nakon neobavezujuće presude Međunarodnog suda pravde o legalnosti jednostrano proglašene neovisnosti Kosova.

Entitetski premijer Dodik je u razgovoru za dnevnik Danas “upozorio” da presuda Međunarodnog suda pravde “otvara hipotetičku mogućnost da Republika Srpska učini isto što i kosovski Albanci”. Doduše, Dodik kaže da će se “o tome razmišljati tek nakon izbora u BIH i Republici Srpskoj” za tri mjeseca. U politici to nije dug rok.

Pitanje odcjepljenja Republike Srpske ponovo je na dnevnom redu.

Pravo Kosova i pravo Republike Srpske nipošto nije isto.

Pritom je manje bitna razlika u formalnom statusu Kosova i Republike Srpske:

Dokinuta autonomija

Kosovo je samo od 1912. do 1944. bilo bez formalne autonomije, prije toga kao autonoman vilajet (od Prijepolja do Velesa i Štipa) a nakon toga je, sve do raspada Jugoslavije bilo autonomno, kao subfederalna jedinica do 1974., a zatim kao faktički konfederalna jedinica u faktičkoj konfederaciji; njezina autonomija je dokinuta silom, a rezultat je bio njegova jednostrano proglašena neovisnost, uz asistenciju međunarodne zajednice.

Područje sadašnje Republike Srpske bilo je stoljećima neodvojiv dio Bosne (kraljevine, sandžakata, ejaleta, administrativne jedinice, pa republike), s kratkotrajnom parentezom postojanja Jajačke i Vrbaske banovine (1931.-1941.), koje nisu imale iste granice kao i sadašnja Republika Srpska i koje nisu bile formalno etnički konstruirane i tako sve do Daytona 1995., sporazuma kojemu je bila svrha prekinuti rat a ne uspostaviti granice za vječnost. Ključna razlika je na području temeljnih ljudskih osobnih i skupnih prava, koja su diktirala pravo Kosova na neovisnost a koja bi morala nijekati pravo Republike Srpske i na onu autonomiju koja joj je oktroirana kompromisnim Daytonskim sporazumom.

Naime, legitimnost neovisnosti Kosova proistekla je manje iz njegove historije autonomnosti, a daleko više iz činjenice da je njegovo albansko stanovništvo bilo izloženo etničkom “čišćenju” na granici genocida, kojim je srbijanska država sebi htjela osigurati taj teritorij.

Rezultat genocida

Republika Srpska je, naprotiv, nastala baš kao rezultat ne samo etničkog “čišćenja”, nego i pravoga i sudski utvrđena genocida (u Srebrenici), za koji su optuženi upravo organi Republike Srpske: njezin demokratski izabran predsjednik Radovan Karadžić (kojemu se i zato sudi u Haagu), njezin glavnokomandujući general Ratko Mladić (i danas u kukavičkom bijegu od pravde), njezina potpredsjednica Biljana Plavšić (pravomoćno osuđena) itd.

Cinično je i duboko nepravedno izjednačavati legitimitet žrtve (kosovskih Albanaca) i legitimitet vinovnika genocida (paradržavne tvorbe bosanskih Srba). Ta je tvorba, u povijesnom trenutku nepovoljnom za pravdu, već dobila nagradu za zločin: autonoman entitet, i to na teritoriju nerazmjerno većemu od udjela srpskog življa u pučanstvu BiH.

Povećati nagradu značilo bi poticati druge na zločin genocida.