Na putu Srbije u EU Kosovo nije najveća smetnja

Nedavna odluka Međunarodnog suda pravde u Haagu da proglašenje neovisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom izazvala je potištenost, tjeskobu i šok u Srbiji, doživljena je kao nesretni nastavak davne mitske bitke na Kosovu. A i ova sadašnja borba za Kosovo sve više poprima mitske obrise. Ta odluka, za koju su srbijanski mediji i politička elita tek sada počeli inzistirati da je neobvezujuća i savjetodavna, doživljena je u Beogradu kao nacionalni i državni debakl, koji je izazvao daljnje jačanje radikalno desnih stranaka, a zamalo i političku nestabilnost.

Tadić zatekao problem

Srbija troši veliku energiju na sprečavanje daljnjeg međunarodnog priznavanja najmlađe europske države. Ipak, čini se da je to uzaludan posao koji više izgleda kao dugotrajna priprema javnosti, koja sebi ne želi priznati činjenicu da su Kosovo i Srbija krenuli različitim stazama. Doduše, gubitak Kosova nije posljedica politike sadašnje političke strukture predsjednika Tadića, već je ono za Srbiju izgubljeno politikom Slobodana Miloševića. No, Boris Tadić je na sebe praktički preuzeo rizik onoga koji je izgubio Kosovo te se iz te situacije ne može iskobeljati, makar je bio u poziciji da samo konstatira činjenicu gubitka. A činjenice su sljedeće - Milošević je Kosovu ukinuo autonomiju i sva prava koja su iz toga proizlazila za većinsko albansko stanovništvo te krajem 80-ih godina uveo politiku apartheida (o tome u Srbiji gotovo nitko ne govori) i konstantno opsadno stanje. Kulminiralo je ratom i intervencijom NATO-a 1999. i otad Kosovo više nema “dodirne točke” sa Srbijom kao “svojom” državom, koja se odavno odrekla tamošnjih Albanaca kao svojih građana, ali ne i tla na kojem oni žive.

Kada je stigla nepovoljna odluka iz Haaga, vlada je, da si spasi čast i neutralizira pozive na ostavke, organizirala skupštinsku raspravu te nakon burnih tonova uspjela dobiti podršku većine oporbenih stranaka (protiv su bili samo Koštuničini srpski demokrati te liberali Čede Jovanovića) za nastavak iste politike prema Kosovu.

- Ovo je ipak spriječilo moguću nestabilnost u Srbiji - kaže Dejan Anastasijević, analitičar beogradskog lista Vreme.

Srbija će u UN-u staviti na dnevni red pitanje Kosova te podnijeti rezoluciju koja bi, prema zamislima, trebala biti “kraljev gambit”. Iz Washingtona su poručili da će odmah uslijediti američki ili albanski (čitaj: američki) odgovor.

Priznanja iz čak 120 zemalja?

Koliko je za Srbiju ovo bila nepovoljna odluka svjedoči da je čak 55 zemalja (dosad je Kosovo priznalo 69 država) “na korak do priznanja”, a ako toliki broj država prizna Kosovo, onda bi se mogla očekivati i aplikacija za članstvo u UN-u, a time bi nestala i svaka najfantazmagoričnija teorija “povratka Kosova Srbiji”.

No, Anastasijević smatra da se značaj odluke Suda precjenjuje, mada misli da mora doći do razgovora između Beograda i Prištine jer, kaže, problem Kosova nije riješen.

- Kosovsko pitanje nije riješeno proglašenjem neovisnosti, kako misle u Washingtonu, niti je ono sastavni dio Srbije kako govore u Beogradu - kaže Anastasijević. Kako nikome ne odgovara da se Srbija osjeća poraženom, stidljivo dolaze informacije da bi sjeverni, većinski srpski dio Kosova, mogao dobiti neki specijalini status, poput talijanskog Južnog Tirola, što je vjerojatno maksimum na koji Srbija može računati.

‘I Kosovo i EU’ nije realnost

Problem Srbije je ako postavi pitanje - Kosovo ili EU, što se može čuti od pojedinih političara. No, Tadićeva poruka je i Kosovo i EU, ali sada i jedno i drugo, kaže Anastasijević, izgleda puno dalje nego prije dvije godine. Prema njemu, Kosovo nije ključni srbijanski problem na putu u EU (najkasnije do proljeća 2011. trebala bi dobiti status kandidata) jer ima akutnije probleme bitnije za članstvo, poput uhićenja Ratka Mladića i provedbe mnogobrojnih reformi. Od Srbije nitko kao uvjet za članstvo ne traži da prizna Kosovo, kao što se ultimativno traži izručenje Ratka Mladića.

Kosovo ostaje noćna mora Srbije i problem na kojem će ona stalno uzmicati.