Utješno je jedino to da je Hrvatska na pravoj strani

Zašto nisi otišao u Albaniju, upitao je srpski specijalac albanskog stanovnika u Peći, gradu na zapadu Kosova. Ovdje mi je dom, odgovorio je čovjek. “Kosovo je srpsko, zvali ste NATO bombardere, idi u Albaniju”, uzvratio je specijalac, uz te riječi podigao pištolj i uplašenog civila uigranom preciznošću pogodio metkom među oči.

Taj je događaj, uz niz drugih, bio zabilježen i u napisu “Noćna mora”, objavljenom u američkom magazinu Newsweek prije 11 godina. Nije se, na žalost, radilo o nečijem nemirnom snu, nego o tipičnim događajima toga režima i podneblja, koji su kulminirali u osvit proljeća 1999. Navedenu likvidaciju iz prikrajka je gledao tada 74-godišnji Riza Sapunxhiu, kojemu ne bi pred onima koji su tu došli “uvesti poredak” pomogle činjenice da je kao vrstan ekonomist svojedobno radio za Svjetsku banku, i kasnije bio Beogradu prilično odani član predsjedništva zajedničke nam ondašnje države, ipak nedovoljno po volji Miloševićevu režimu koji je tada pokušavao vojnim prevratom skršiti Sloveniju i osobito Hrvatsku, zbog čega je Sapunxhiu bio svrgnut i zamijenjen bizarnim Sejdom Bajramovićem.

Opisani “incident” u Peći bio je dio obrasca “konačnog rješenja za Kosovo”, prešućenog i u nizu rasprava koje su o tome vođene u Hrvatskoj. Taj jedan ubijeni čovjek bio je tek stoti dio postotka, desetina promila, takvih “slučajeva” u nekoliko tjedana vrhunca cjelogodišnje intenzivne i sustavne “kampanje” srbijanskih policijskih i (para)vojnih snaga.

Više žrtava nego i u Srebrenici

Podaci State Departmenta i Haaškog tribunala ukazuju da je tako ubijeno desetak tisuća ljudi, više nego i u Srebrenici četiri godine prije, a i s većim udjelom djece i žena među žrtvama. Odvažni su aktivisti beogradskog Centra za humanitarno pravo sastavili popis s podacima o više od devet tisuća ubijenih Albanaca.

Kada je postalo jasno da će NATO zauzeti Kosovo, te će se otkriti kako većina pobijenih nisu gerilci Oslobodilačke vojske Kosova, nego bespomoćni civili, Miloševićev režim je dio leševa premjestio u Srbiju. Više od 800 tijela ekshumirano je 2001. na policijskom vježbalištu kod Beograda, dodatnih 700 kod beogradskog predgrađa Batajnica, a takva otkrića još traju - ove je godine nađeno 250 trupala kod Raške. Uz masovna i neselektivna ubijanja, praćena pljačkom, mučenjima i silovanjima, pokrenut je i opći izgon kosovskog stanovništva. Albancima su uništavane isprave, natrpavani su u stočne vagone, u nekoliko tjedana uspjela ih je Srbija “transferirati” 850.000, pokrenuvši “evakuaciju” još oko 400.000, i ne bi dugo trebalo da dovrši “posao” s dva milijuna tih ljudi.

Te je planove omeo NATO. Zbog svega navedenog, prikladan je bio oglas koji je tih dana Američki židovski kongres (AJC) objavio u New York Timesu i drugim glasilima, s tekstom: “Kada povijest upita tko je ustao i suprotstavio se zlu, odgovor će biti NATO”. A ta je intervencija, uz humanitarni, imala i aspekt samoobrane. Bio je uočljiv plan Beograda - izgonom Kosovara u Albaniju i Crnu Goru te osobito u Makedoniju (koja ima brojnu albansku manjinu), izazvati humanitarnu krizu i kaos u tim zemljama, te rat u koji bi se na različitim stranama uplele tadašnje i kasnije članice NATO-a (Grčka, Turska, Albanija, Bugarska).

Solidarni bili samo Slovenci

Tada, kao i prije, hrvatska pozicija nije bila jasna i pozitivna. U doba “hrvatske šutnje” šutjelo se i o Kosovu, uz iznimku knjige prof. dr. Branka Horvata, koji je iz Srbije napadan da je ustaša i “plaćenik separatista” zbog prijedloga da se Kosovu prizna status republike, iako je to sugerirao kao ekonomist i titoist, radi dobrobiti komunističke Jugoslavije i Srbije. Kada je nakon malobrojnih prosvjeda na Kosovu 1981. obnovljena tamošnja represija (o kakvoj je, i još goroj, u doba balkanskih ratova početkom 20. stoljeća, sa zgražanjem pisao plemeniti srpski idealist Dimitrije Tucović), represija kakvom se u prvim desetljećima Titove Jugoslavije osobito na Kosovo obrušavao moćni šef tajne policije Aleksandar Ranković, u pomoć “gušenju iredente” poslane su policijske jedinice iz svih republika, a po strani od “batinjanja šiptara” ostajao je od pristiglih jedino slovenski kontingent. Kada je krajem 80-ih izvan zakona stavljen i većinski dio albanskog stanovništva i vodstva, iako su bili lojalni Beogradu, tome su se opet jedino protivili Slovenci, makar i da preko toga (“Kosovo moja dežela”) utru put vlastitoj neovisnosti.

Kako 90-ih naše vrhovništvo nije prihvatilo politiku “sa svima protiv Miloševića”, nego “s Miloševićem protiv svih”, pružali smo Srbiji potporu i oko Kosova, do te mjere da je naš pokojni predsjednik usred rata NATO-a i Srbije sazvao diplomatski zbor da objavi svoj prijedlog za prekid sukoba i podjelu Kosova. Zapanjen izraz lica imao je tada i veleposlanik Rusije, čija zemlja je prezrivo tih dana odignorirala egzibicionističku deklaraciju kojom je beogradski parlament na projektile NATO-a uzvratio deklaracijom o pripajanju tadašnje SR Jugoslavije državnom savezu Ruske Federacije i Bjelorusije. A mogli smo i gore proći, da Pantovčak nije pod pritiskom odustao od prvotne odluke da zabranimo prelete “agresorskih” zrakoplova NATO-a.

Srbiji koristi ‘gubitak’ Kosova

Kada je Beogradu nuđen kompromis (na pregovorima u Rambouilletu), to je prezrivo odbačeno (“Kakav dogovor?”, podsmješljivo je pitao Milan Milutinović), a i nakon promjene režima, nove su vlasti, u kojima je nacionalistički ritam dugo diktirao Vojo Koštunica a u novije vrijeme šef diplomacije Vuk Jeremić, odbijale bilo kakve ustupke, pa i razmjerno velikodušnu prvu verziju plana finskog diplomata i državnika Marttija Ahtisaarija (koji je bio autor i “Vance-Owen” plana za BiH). Umjesto toga Srbija je počela nuditi “više od autonomije, manje od neovisnosti”, nikad ne objasnivši što bi ta čudna formulacija trebala značiti.

Još uvijek uvelike nesređena zemlja (u čemu nije usamljena u regiji, ali je među najgorim primjerima), Srbija je zapravo profitirala gubitkom Kosova, zbog njegove gospodarske nerazvijenosti i prometne sporednosti, ali i zbog “tereta” dva milijuna Albanaca čiji bi predstavnici inače morali imati pravo uključenosti i na najviše razine vlasti u Beogradu. Srbijanski mediji, vlast i velik dio oporbe opetuju optužbe o prijetnji islamizma (iako su kosovski Albanci, uz djelomičnu iznimku katoličke manjine, sekularniji i od sunarodnjaka u Makedoniji, Crnoj Gori, pa i Albaniji). Srbija stalno ističe i ugroženost kosovskih Srba i Crnogoraca, no pritom - kako je upozoravao i Bogoljub Karić, poduzetnik i političar kosovskog podrijetla - ništa nije činjeno da se tim ljudima pomogne, ni na razini osnovnih životnih potreba, osobito u enklavama.

Kao što je Miloševićev režim bio počeo pompozno suđenje u odsustvu zapadnim čelnicima zbog “NATO genocida”, tako je i sadašnja vlast reagirala na inozemna priznanja kosovske državnosti bučnim najavama prekida diplomatskih i svih drugih veza od čega, jasno, nije bilo ništa, osim kratkog divljanja huligana pred veleposlanstvima SAD-a i Hrvatske. Već prvog dana proglašene kosovske suverenosti, 18. 2. 2008., tu su državu priznale tri (od ukupno pet) stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a - SAD, Britanija i Francuska - te još četiri zemlje s tri kontinenta - Afganistan, Albanija, Kostarika i Turska. Hrvatska je bila dovoljno oprezna i obzirna prema ljutitoj Srbiji da ne požuri s time.

Čekali smo cijeli mjesec, i dotad su Prištinu priznale još neke od najvećih europskih zemalja (Njemačka i Italija), cijeli Benelux, najveći dio Baltika (uskoro se pridružila i Litva) i nordijskih zemalja (Norveška nedugo nakon nas, svi ostali prije), kao i Slovenci, ali i Poljaci, Irci, pa i neutralni Švicarci.

Tanjug ‘uljepšao’ presudu

U “paketu” s nama priznanje su objavila još dva srbijanska susjeda (Mađarska i Bugarska), uskoro su slijedili i Češka i Portugal, još prije našeg nastavila su stizati i priznanja s raznih strana svijeta (Australija, Senegal, Peru...), a među njima i kanadsko i japansko, čime je svih sedam država G7, skupine vodećih ekonomija svijeta, priznalo Kosovo i brže od Hrvatske. U listopadu te godine istodobno priznanje objavile su dvije zemlje koje su susjedi i Kosovu i Srbiji - Crna Gora i Makedonija, čime je Srbija ostala jedini kosovski susjed koji ga ne priznaje.

Otad priznanja stižu iz Afrike (Burkina Faso, Liberija, Sijera Leone, Gambija, Malavi, Mauritanija, Somalija), Amerike (Kolumbija, Panama, Dominikana), arapskih zemalja (U. A. Emirati, S. Arabija, Jordan), Azije (J. Koreja, Malezija), Oceanije (N. Zeland)... Ukupno 69 država priznalo je Kosovo, među njima 33 europske (22 od 27 članica EU, 24 od 28 članica NATO-a). Ritam priznavanja bio je usporen i u očekivanju presude Suda pravde od kojeg je Opća skupština UN-a, na zahtjev Srbije, tražila očitovanje krši li osamostaljenje Kosova međunarodno pravo.

Prošlotjedni odgovor na taj upit, kojim je utvrđeno da nije došlo do promjene granica (Kosovo je imalo jasne granice unutar Srbije, ali i Jugoslavije), da to nije bilo jednostrano (nego po iscrpljivanju svih pregovaračkih mogućnosti zbog trajne srbijanske opstrukcije), da nije prekršena rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a (koja je potvrđivala da je Kosovo onda bilo dio SR Jugoslavije, zemlje koja ne postoji od osamostaljenja Crne Gore), te da time nije stvoren presedan koji bi vodio raspadu drugih država, bio je jasan, iako je srbijanska agencija Tanjug lažno izvijestila o “kompromisnoj presudi, koja Albancima ne dopušta odvajanje Kosova, te vraća odluku Generalnoj skupštini UN-a”.

Uz Beograd odlučno i Cipar

Deseci zemalja davali su naznake da čekaju odluku suda, te se sada očekuju njihova priznavanja Kosova. Među njima su neke od najmnogoljudnijih država (Bangladeš, Brazil, Meksiko, Pakistan), neke arapske (Egipat, Irak, Jemen, Katar, Kuvajt, Libanon, Maroko), američke (Čile, Ekvador, Paragvaj) i afričke države (J. Afrika, Etiopija, Gabon, Gana, Kenija, Obala Bjelokosti, Mozambik, Niger, Tanzanija, Zambija...), “treći svijet” na koji je Jeremićeva diplomacija računala kao na protutežu “diktatu Zapada”.

Neke države ipak neće žuriti priznati Kosovo - slovački predsjednik (hrvatskog podrijetla) Ivan Gašparović bio je to obećao Srbiji i ako odluka suda bude ovakva (nova vlada u Bratislavi ipak je u tome manje tvrda), a još četiri članice EU zasad su uz Beograd: najstidljivije Grčka, nešto otvorenije Španjolska i Rumunjska, odlučno Cipar. Kina je nešto suzdržanija, ali nesklona sada priznati Prištinu, kao i još neke mnogoljudne azijske zemlje (Indija, Indonezija, Filipini). Uz Beograd je i Rusija (koja bi se mogla predomisliti nastavi li Srbija put prema članstvu u NATO-u), te više Moskvi bliskih zemalja - Bjelorusija, Ukrajina, Kirgistan, Moldova. Suglasne u nepriznavanju Kosova su i neke države koje su međusobno u lošim odnosima: Iran i Izrael, Armenija i Azerbejdžan. Haaški pravorijek nije pokolebao ni latinoameričke ultralijeve populiste (Castrovu Kubu, Moralesovu Boliviju, Chavezovu Venezuelu), ni arapske partnere Srbije (Libiju i Siriju).

Srbijanski glasovi razuma

Gruzija ne želi čuti za neovisnost Kosova zbog vlastitih izgubljenih teritorija, iako bi joj Rusija bez obzira na balkanske “precedente” preotela Južnu Osetiju i Abhaziju kao kaznu za “namigivanje” Tbilisija mogućem članstvu u NATO-u. Bosna i Hercegovina ne može priznati Kosovo jer se tome protivi R. Srpska, čiji je premijer Milorad Dodik ipak odluku Međunarodnog suda pravde objasnio i kao novi argument za odcjepljenje od BiH. Da je ta paralela apsurdna, naglasio mi je prije nekoliko godina i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, koji ističe da je Kosovo priznato uz ostalo i zato jer je bilo izloženo genocidu (ni Franco nije tako “trijebio” Baske i Katalonce), dok se R. Srpska nije pojavila kao žrtva nego počinitelj genocida.

Tu tezu ovih dana iznose i neki hrabri komentatori u Srbiji, kao Dinko Gruhonjić na portalu Autonomija, podsjećajući vlasti da im je na tezu “Kosovo je Srbija” nadležni sud odgovorio “Kosovo je Kosovo”.

Milan Marinković na niškom portalu Differentia upozorava na ukorijenjenu mržnju prema Albancima u znatnom dijelu srpske javnosti, podsjeća da je sama Srbija ishodila pravnu ocjenu legalnosti kosovske države (što opisuje kao “samoubojstvo iz zasjede”), i poziva da se prihvati apel kosovske diplomacije Srbiji za razgovore, suradnju i pomirbu.

Ustrajna zagovornica liberalnih vrednota u Srbiji, Vesna Pešić, u radioemisiji Peščanik izražava razočarenje što, nakon Miloševića i Koštunice, i Boris Tadić, koji je od te dvojice bolji, gura svoj narod i državu u ponor fanatizma već više puta unaprijed izgubljene “bitke za Kosovo pod svaku cijenu”.

Neporecivo je iz svega toga kako je Hrvatska, sa saveznicima priznajući Kosovo te argumentirajući pravna uporišta te odluke pred UN-ovim sudom, bila ne samo na strani žrtve i slabijih u regiji, a ujedno na strani moćnih i važnih u svijetu na koje se oslanjamo, nego i na strani pravičnosti, pa eto i formalno i međunarodnog prava.

Za Zapad i Kosovo, ali i Srbiju

A ta, prava strana, nije protivna Srbiji, onakvoj kakva svima treba kao susjed i partner - optimističnoj, otvorenoj, normalnoj, razvijenoj, uljuđenoj zemlji koju je lijepo posjećivati, kroz nju putovati, s njom trgovati, primati otamo turiste, surađivati u prosvjeti, kulturi, sportu, u manjinskoj integraciji i suočavanju s pravicom i krivicom u sadašnjosti i prošlosti.

To teško može biti Srbija u kojoj je ovih dana pretučen novinar i pisac Teofil Pančić, ako taj zločin ne bude kažnjen kao što nisu razjašnjena ubojstva njegovih kolega Dade Vujasinovića 1994., Slavka Ćuruvije 2000. i Milana Pantića 2001.

U tome ipak nemamo prava gledati na susjede s visoka, jer ni pokušaj ubojstva u naručenom napadu na novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša nije procesuiran, iako su odavno prošli datumi do kojih je Tomislav Karamarko najavljivao da će se to sigurno dogoditi.