Kada je predsjednik Barack Obama početkom 2009. svečano inauguriran za predsjednika, povjesničari nisu izdržali ne primijetiti da on nije prvi Afroamerikanac koji će živjeti u Bijeloj kući: početkom 19. stoljeća, čim je dobio predsjednički mandat, legendarni Thomas Jefferson doveo je sa sobom u američku prijestolnicu svoje robove: jedna od njih, Sally Hemings, bila mu je ljubavnica s kojom je navodno imao nekoliko djece.
Povijest Washingtona usko je isprepletena s poviješću ropstva, a svojevrsna je ironična poanta da su i preci predsjednikove supruge Michelle bili robovi. U Washingtonu su sredinom 19. stoljeća postojale tržnice robljem pa su tipovi koji su se bavili tim poslom zakupili mjesni zatvor kako bi imali gdje držati nesretne Afroamerikance, a odatle bi ih slali prema puno aktivnijim kupoprodajnim mjestima u New Orleansu, kamo bi dolazili bogati vlasnici plantaža da nabave novu radnu snagu. Inauguracija Baracka Obame iskorištena je za rasvjetljavanje još jedne slabo poznate povijesne zgode: robovi su izgradili Kapitol, Bijelu kuću i zgradu Vrhovnog suda. Na vrhu kupole Kapitola trebala se nalaziti statua muškarca s kapom oslobođenog roba, međutim, na intervenciju Jeffersona Davisa iz Mississippija, ministra rata i kasnijeg predsjednika Konfederacije, kapa je zamijenjena šljemom s američkim orlom. Da nije bilo roba Philipa Reida, čiji je gazda Clark Mills izvodio glavne radove na tim zdanjima, skulptura koja se nalazi između Kapitola i Vrhovnog suda vjerojatno nikad ne bi bila sastavljena ni zalivena broncom. James Hoban, arhitekt Bijele kuće, doveo je sa sobom iz Južne Karoline vlastite robove da mu pomognu u gradnji, ali je njihove usluge uredno naplatio vladi i, dakako, zadržao zaradu.
Lincolnov amandman
Oslobođeni rob James Hemings trebao je postati prvi tamnoputi “chef” u Bijeloj kući, kuhati se naučio u Parizu, gdje je Jefferson bio na diplomatskom položaju, ali kad nisu pristali da njegov uvjet - da mu i druge članove obitelji izbave iz ropstva - zahvalio se na ponudi. Sve je to postala prošlost nakon što je u prosincu 1865., poslije poraza Konfederacije, Abraham Lincoln uspio progurati 13. amandman kojim se ukida ropstvo, međutim, teško je bilo izbrisati uspomene na tri stoljeća u kojima je ropski rad bio ključan najprije za ekonomiju čitave Amerike, a zatim za onu američkog Juga.
S vremenom ropstvo je evoluiralo: Afroamerikanci, ali i puno bijelih došljaka iz Europe, najčešće bivših robijaša, bili su sluge na određeno vrijeme, no njihovim poslodavcima nije odgovaralo da im radnici odu za boljim prilikama tek što su se izvještili. Bijelce nisu mogli natjerati u roblje, ali Afroamerikance jesu, i to je za vlasnike bila puno povoljnija pozicija, jer se status roba prenosio s generacije na generaciju. U 19. stoljeću ropstvo na sjeveru zemlje gotovo uopće nije postojalo, tamošnja industrijalizacija tražila je drugu vrstu radne snage (čiji status zbog niskih nadnica nije bio daleko od ropskoga), međutim, poljoprivredni Jug preferirao je upravo robove, koji su bili obespravljeni i koje je nesmiljeno mogao držati pod kontrolom. Granicu je predstavljala linija Mason-Dixon koja je odjeljivala Maryland od Pennsylvanije.
Ilegalni uvoz robova
Međunarodna trgovina robljem zabranjena je u Americi 1808. godine, poslije se više nije moglo nabavljati robove iz Afrike, ali je bila dozvoljena trgovina njima unutar zemlje, i to u svim južnim državama. Ipak, ilegalni uvoz robova je i dalje postojao, osobito su bili aktivni portugalski trgovci, koji bi ih dovlačili iz svih krajeva Afrike u utvrdu Lomboko na obali Atlantika, tamo držali u jezivim uvjetima, dok po njih ne bi došli brodovi koji bi ih poslije prevozili u Južnu ili Sjevernu Ameriku: stopa smrtnosti bila je užasno visoka, a tek kad bi ih prodali na nekoj od tržnica i kad bi postigli određenu cijenu, mogli su računati da ih neće samo tako zatući. Nakon slučaja broda “La Amistad” 1841. godine, na kojem su robovi podigli revoluciju, uslijedio je proces u kojem su, zahvaljujući pravnoj vještini bivšeg američkog predsjednika Johna Adamsa, robovi ne samo oslobođeni krivnje nego su dobili i status slobodnjaka. Britanska mornarica uništila je tvrđavu Lomboko 1849. i otad se trgovina robljem morala obavljati na drugi način. Čitav slučaj sugestivno je evocirao Steven Spielberg u povijesnoj drami “Amistad”. Po nekim procjenama, kada je Lincoln progurao spomenuti amandman, na Jugu je bilo oko 4 milijuna afroameričkih robova.
Iste 1841. godine Afroamerikanac Solomon Northup, građanin države New York, spretni stolar i violinist na zabavama, dao se nasamariti od dvojice trgovaca robljem koji su se pretvarali da su organizatori cirkuske turneje: pozvali su ga u Washington, tamo su ga drogirali, prodali kao roba, pa je završio na putu prema tržnici u New Orleansu. Uzalud je protestirao da nije rob, još je njegov otac postao slobodan čovjek, batinama su ga uvjerili da ne spominje ni tko je ni odakle je: narednih godina mijenjao je gazde, pretrpio štošta i naposljetku završio kod okrutnoga Edwina Eppsa u Louisiani, gdje se održao zahvaljujući svojim vještinama, pa je neko vrijeme čak bio zadužen i za nadgledanje drugih robova i njihovo kažnjavanje. Spasilo ga je poznanstvo s kanadskim stolarem Samuelom Bassom: zajedno su gradili sjenicu na Eppsovom imanju, a kada je shvatio da je Bass uvjereni abolicionist, protivnik ropstva, zamolio ga je da pošalje pismo njegovoj obitelji u New York u kojem je opisao svoju situaciju. Nedugo zatim kod Eppsa su se pojavila dva čovjeka, jedan je bio Parker, vlasnik dućana iz New Yorka s kojim je prisilni rob bio prijatelj, a drugi odvjetnik i političar Henry B. Northup: potonji je njegovom ocu dao slobodu (odatle Solomonu to prezime), a upravo njega je guverner države New York ovlastio da istraži slučaj. Epps se nije htio odreći svoga roba, no odvjetnik je došao s mjesnim šerifom i kada je dobio što je želio, nestali su što su prije mogli iz Louisiane. Da su ih presreli lovci na ucjene, mogli su ih pobiti, a i Samuel Bass puno je riskirao kada se usudio poslati njegovo pismo u New York.
30 tisuća primjeraka
Čim se vratio obitelji, napisao je knjigu - uz pomoć iskusnijeg Davida Wilsona - “12 godina u ropstvu”. Dugački podnaslov “Pripovijedanje Solomona Northupa, građanina New Yorka, otetog u Washingtonu 1841. i spašenog 1853. s plantaže pamuka blizu Red Rivera u Louisiani” dug je tradiciji toga vremena, a knjiga je prodana u 30 tisuća primjeraka i dobila je status bestselera. Nije bila hit kao “Čiča Tomina koliba” Harriet Beecher Stowe, izdana godinu dana ranije i prodana u nakladi od 300 tisuća, no te dvije knjige skladno su se nadopunjavale. Svi koji su optuživali spisateljicu da izmišlja, odjednom su dobili potvrdu da je stvarnost bila još gora: obje knjige su pomogle da na sjeveru Amerike bude sve više pristalica ukidanja ropstva, što je uznemiravalo južne države. Abraham Lincoln možda nije baš doslovno rekao Harriet Beecher Stowe: “Vi ste dakle ta mala žena koja je započela ovaj veliki rat”, ali predaja je bar glede posljedica bila istinita: “Čiča Tomina koliba” i “12 godina u ropstvu” zorno su pokazivali što u Americi treba mijenjati.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....