Ono što je za vas baština, za nas je holokaust, rečenica je kojom su afroamerički politički aktivisti pred nekoliko godina poveli akciju da se u južnim državama suzbije “nostalgično” korištenje stare južnjačke zastave Dixie.
Taj revolt protiv Dixie simptom je kudikamo šire kulturne frustracije. Naime, premda je ropstvo na američkom Jugu sigurno najveća civilizacijska sramota u povijesti SAD-a, činjenica je da je u srednjoj struji američke kulture pogled na Stari Jug najčešće bio obojen šećernom nostalgijom.
Memoarska knjiga
Od Margaret Mitchell i D. W. Griffitha do “Pohanih zelenih rajčica”, Dixieland je najčešće bio imaginiran kao prostor zagubljene, romantične gospoštije.
“12 Years a Slave” crnog britanskog režisera Stevea McQueena, te crnog američkog scenarista Johna Ridleyja film je kojem je temeljni cilj bio da razbije tu romantičnu marcipansku polituru. Riječ je o filmu koji nastoji ono što je holokaust (dakle, ropstvo) prikazati kao holokaust, pri čemu su i McQueen i Ridley bili svjesni da im za takvu predstavu holokausta treba crna Anna Frank: osoba koja će se glasom izdvojiti iz potlačene, anonimne mase i progovoriti u prvom licu jednine. Tu “Annu Frank“ McQueen i Ridley našli su u čovjeku pod imenom Solomon Northup (1808-1863), crnom slobodnjaku i vašarskom violinistu kojeg su godine 1841. dvojica prevaranata opili, i pod lažnim imenom prodali za roba u Georgiju.
Solomon Northup dvanaest je godina proveo kao rob, promijenio trojicu gospodara, sve dok 1853. nije nagovorio jednog kanadskog drvodjelca i protivnika ropstva da u njegovo ime pošalje pismo na Sjever. Nakon što je oslobođen, Northup je postao aktivni abolicionist i napisao memoarsku knjigu za koju je - kako je istaknuo McQueen - posve skandalozno što je dan danas posve nepoznata. Britanski autor odlučio ju je načiniti poznatom tako što ju je filmovao.
Rezultat je film koji precizno i minuciozno, korak po korak, prati dvanaest godina Northupova robovanja. Pismeni, osviješteni muzičar ( Chiwetel Eijefor) prelazi iz ruke u ruku, a najduže je u posjedu sadističkog pijanca Eppsa ( Michael Fassbender). McQueen kronikalno iznosi događaje, pri tom pazeći da ne izostane nijedna potankost strahote ropstva: razdvajanje obitelji, praksa seksualnih robinja - miljenica, teški fizički rad, praksa kažnjavanja, preprodaja i hipoteke na “vlasništvo”. McQueen minuciozno rekonstruira ekonomiju i hijerarhiju ropstva, te sramotnu ulogu koju je kršćanstvo imalo u legitimiranju takvog poretka.
Što je bio problem
Pred McQueenom i Ridleyjem pri tom se nalazio problem kako napraviti film koji će biti film, a ne edukativni poster. Jer, “12 Years a Slave” ima pasivnog glavnog junaka koji cijeli film jedino zdvaja, a likovi se dijele na apsolutne žrtve i tek nešto nijansiranije tlačitelje. Tradicija filmova o holokaustu uči nas da to nije štof iz kojeg se lako stvara drama: nije, uostalom slučajno da se najpoznatiji dramski film o holokaustu (“Schindlerova lista”) bavi - Nijemcem.
Međutim, McQueen (koji je inače po obrazovanju slikar i video umjetnik) dovoljno je dobar režiser da dramske manjkavosti filma u znatnoj mjeri pokrije stilom. Film je retoričan, vizualno dojmljiv, pun teške, vlažne jeze debelog juga, kao da i pejzaž sudjeluje u kolektivnoj sablazni. McQueen je puno jači kad prikazuje stanja i atmosferu, nego kad treba “odraditi” obavezna dramska čvorišta, koja obično rješava hladno, eliptično, nerijetko kroz retrospekcije.
Uzoran posao
Nakana McQueena i Ridleyja bila je da naprave veliki pedagoški film, dramski “power-point” o ropstvu koji će se u idućim dekadama moći prikazivati u školskim učionicama, na memorijalima, u programima ambasada i na javnim televizijama.
S “Dvanaest godina ropstva” afroamerički holokaust dobio je takav film. “12 Years a Slave” stoga treba i mjeriti po onom što jest. Kudikamo je bolji od većine sličnih obrazovnih spektakala, i bitno bolji od - recimo - Wajdina “Katyna”, Egoyanova “Aratata” (o genocidu nad Armencima) ili “Hotela Ruanda”. Riječ je o filmu kojem će društveni značaj neizbježno biti veći od filmskog, no McQueenu treba priznati da je napravio uzoran posao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....