ZAGREB - Ideja Michela Platinija da u Ligi prvaka smiju igrati samo klubovi bez dugova na podjednako je staklenim nogama kao i da se kod nas HNL igra bez Dinama i Hajduka.
Najdužniji europski klubovi, naime, ujedno su i najveći, najbogatiji i najtrofejniji, oni s najviše navijača koji zbog svoje ljubavi sve to plaćaju kupovinom ulaznica, suvenira i tv-prava, a banke i razne specijalizirane tvrtke financijskog inženjeringa namirisale su sjajan posao: reprogramirat će se dugovi, prilagoditi kamate, a dok je glavno pogonsko gorivo na planeti nafta i njeni derivati naći će se dovoljno šeika da pokriju svaki minus.
Šokantno zvuči podatak da po četiri sudionika Lige prvaka iz dviju vodećih europskih liga, engleskog Premiershipa i španjolske Primere, duguju, uglavnom bankama, 1,9 odnosno 1,7 milijardi eura! S druge strane, mali belgijski Mouscron upravo je izbačen iz lige zbog duga od papadopoulosovski bijednih 800.000 eura, gotovo svaki mjesec bankrotira neki talijanski ili španjolski klub od treće lige naniže i nema mu spasa.
U nogometu su se kroz povijest iskristalizirali veliki i mali klubovi, a manjem broju onih s najviše navijača, sukladno tome i prestiža u društvu, uvijek će biti izvedivo ono što većini ostalih neće: da dugove u koje zapadnu zbog megalomanskog poslovanja stalno pokrivaju novim i novim kreditima, dok će oni tržišno nezanimljivi morati u stečaj ili amaterizam.
No, kako kapitalizam pomaže bogatima i uspješnima da postanu još bogatiji, tako Manchester United, koji su američka braća Glazer kupila 2005. na kredit, upravo reprogramira svoj dug od 500-tinjak milijuna eura tako da pretvorbom u obveznice odgađa naplatu do 2017. za, ako su podaci iz Guardiana točni, kamatu od 5,08 posto. I to nije sve, uz Liverpool najtrofejniji engleski klub bez problema dobiva revolving kredite, pa primjerice svotu za godišnju ratu od 82,5 milijuna eura osigurava sponzorskim ugovorom od 88 milijuna s ni manje ni više - američkom tvrtkom za osiguranje rizičnog posovanja!
Zahvaljujući lanjskoj prodaji Cristiana Ronalda Real Madridu za 93 milijuna eura, Manchester United je, što se tekućeg poslovanja tiče, nakon oporezivanja prijavio profit za prošlu fiskalnu godinu od 50 milijuna eura, a zahvaljujući povećanim cijenama godišnjih ulaznica povećan je i prihod od utakmica (Old Trafford uvijek rasprodan, 75.304), ali i medijskih prava, kao i prihod od trgovine. Na plaće igrača otpada 44 posto prihoda, što je najmanje u Premiershipu. Poslovanje je, dakle, pozitivno, čak se i spomenuti dug bankama smanjio sa 570 na 560 milijuna eura, uz 45 milijuna plaćenih kamata. No, vrlo je vjerojatno da će Sir Alex i ovo ljeto prodavati; možda Rooneya?
Što god Platini o tome mislio, Crveni vragovi nastavljaju se natjecati s “dozvoljenim minusom”, kao i na kontinentu Real Madrid, kojem banke stalno daju nove kredite.
Klijenti tih banaka su i navijači, odbijanje reprogramiranja dugova španjolskih divova iz Madrida ili Barcelone odrazilo bi se na poslovanje, a zbog pet uzastopnih ispadanja u osmini finala Lige prvaka nitko se kraljevski klub ne usuđuje zbog glamurozne politike kupovanja najvećih svjetskih zvijezda proglašavati “propalim projektom”.
Dva najveća španjolska kluba su neka vrsta onoga što su kod nas “udruge građana” tipa Dinamo, dok su Chelsea i Manchester City u privatnom vlasništvu, svojevrsni engleski Hajduci. Njihovi vlasnici, ruski tajkun Roman Abramovič, odnosno šeik Mansour Al, svjesno napravljene dugove su “riješili” dokapitalizacijom. Pa nek’ si Platini misli kako će im doskočiti, s kim će popuniti i kome prodavati Ligu prvaka za nekoliko godina...