Hrvatski Telekom s "AIMO! znati uz AI" pruža platformu za razvoj znanja i jačanje AI vještina te pristup atraktivnim AI alatima Google AI Pro, Picsart i ElevenLabs Reader Ultra. Kroz nastavak i proširenje besplatnog programa edukacija "AI ti to možeš" dostupni su novi, zanimljivi i praktični sadržaji. Program se sastoji od 12 kratkih informativno-edukativnih videa u kojima profesor Dejan Nemčić daje praktične primjere korištenja alata temeljenih na umjetnoj inteligenciji. Za one koji žele saznati više, osim videa dostupni su i interaktivni webinari nastali u suradnji s HalPetom.
Postoji osjećaj koji se teško može artikulirati, a sve češće ga čujemo oko sebe. Nije to otvorena odbojnost prema AI-ju niti ideološki otpor. Jednostavno je riječ o odgađanju, izbjegavanju i pomisli da je on za mlađe generacije ili da je već prekasno za naučiti išta novo. Nema ga na listi obaveza, ali nema ga ni na listi aplikacija. Samo svjesno ignoriranje, sve dok se ne pojavi nova vijest o tome što AI može, pa tjeskobi kratkotrajno poraste temperatura, da bi potom opet sve utihnulo.
Istraživači su taj osjećaj već imenovali. I dok se akademski i poslovni svijet prepire o tome koliko radnih mjesta AI može preuzeti, puno se rjeđe govori o psihologiji iza straha koji taj razgovor kod mnogo ljudi izaziva. Odakle dolazi, zašto ga ne prepoznajemo kao strah i, možda najvažnije, može li se nešto s njim napraviti?
Razgovarali smo s dvoje stručnjaka: psihologom koji svakodnevno radi s tvrtkama na temi promjena i razvoja i psihologinjom s dvadeset godina prakse u radu s darovitom djecom. Slažu se da je strah razumljiv, a slažu se i da nije konačan.
Taj strah je već dobio ime
- Strah od AI-ja u stručnoj literaturi već ima i ime, AI anxiety - kaže nam Sandro Kraljević, magistar psihologije i direktor Mind Laba, konzultantske kuće koja se bavi poslovnom psihologijom, selekcijom i coachingom s više od jedanaest godina iskustva i dvije tisuće individualnih procjena.
Kraljević odmah razgrađuje predodžbu da je to jedan, monolitni strah. Poziva se na istraživanje Li i Huanga iz 2020. u časopisu Technology in Society, koje je pokazalo da se taj strah sastoji od čak osam dimenzija.
- Strah od gubitka privatnosti, strah od pristranosti algoritma, strah od zamjene na poslu, strah od učenja novog, strah od egzistencijalnog rizika, etičke brige i tako dalje. Drugim riječima, kad netko kaže ‘bojim se AI-ja‘, vrijedi pitati kojeg točno dijela - tumači Kraljević.
Da je dio tog straha racionalan, Kraljević potvrđuje i konkretnim podacima. Svjetski ekonomski forum u izvješću Future of Jobs Report 2025 procjenjuje da će do 2030. globalno biti zamijenjeno oko 92 milijuna radnih mjesta, uz 170 milijuna novih koja će se stvoriti. Neto plus, ali i realna zamjena. Čak 41 posto poslodavaca u istom izvješću najavljuje smanjenje broja zaposlenika ondje gdje AI može preuzeti zadatke.
- To nisu brojke koje se racionalno ignoriraju - napominje Kraljević, ali dodaje kako je dio straha iracionalan, ne u pejorativnom smislu, već u smislu da se ne odnosi na konkretnu prijetnju, nego na osjećaj gubitka kontrola nad svojim svijetom.
- To je onaj stari strah naših pradjedova pred parnim strojem, samo u novom odijelu - kaže nam Kraljević.
Sliku iz prošlosti daje i Ana Majić, psihologinja s dvadeset godina iskustva u radu s djecom i mladima, zaposlena u Centru izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koja se bavi identifikacijom darovitih učenika i psihološkom podrškom u obrazovnom procesu. Kad opisuje vlastitu asocijaciju na strah od AI-ja, nudi nam jednu sasvim osobnu sliku.
- Osobno, kad me preplave scene iz Terminatora i ideje u što će sve AI prerasti, zamislim svoju baku i kako je vjerojatno reagirala kad su joj prvi put uključili televizor i kad su mali ljudi počeli pričati usred njezina dnevnog boravka. Ili razgovor dvojice muškaraca koji su cijeli život konjima vozili svoja kola u trenutku kada je kraj njih prošao prvi automobil - priča Majić.
Strah nije trajno zadan
Kraljević nadalje objašnjava kako otpor prema promjenama nije slabost karaktera, nego zdrava neuropsihološka funkcija.
- Mozak je napravljen tako da poznato i predvidljivo tretira kao sigurno, a nepoznato kao potencijalnu prijetnju. U bihevioralnoj ekonomiji to se zove pristranost statusa quo, a Daniel Kahneman i Amos Tversky davno su pokazali da gubitke emocionalno doživljavamo otprilike dvostruko intenzivnije od istovjetnih dobitaka. AI ulazi upravo na teritorij potencijalnog gubitka posla, statusa, rutine, stručnosti, pa je normalno da nam uključi alarm - nastavlja Kraljević.
Slaže se Majić, iz iskustva u radu s odraslima koji okružuju darovitu djecu.
- Mozak voli poznato, a ovdje se radi upravo o tome što ne znamo kako AI funkcionira, koliko je zapravo već prisutan u našem svakodnevnom životu i što će sve jednom moći - kaže Majić.
Kraljević donosi optimističnu poruku ističući da se svaka procjena opasnosti koju mozak stvara može izmijeniti uz pomoć novih informacija i iskustva. Prema psihologiji učenja, reakcija na određeni okidač slabi sa svakim ponovljenim i sigurnim iskustvom s njime. Drugim riječima, što korisnik češće otvara chatbot i uvjerava se da izostaju negativne posljedice, to se njegova amigdala sve manje aktivira pri sljedećoj pomisli na umjetnu inteligenciju, čime se potvrđuje da strah nije trajno zadan, već promjenjiv.
Jedna generacija je u velikoj prednosti
Sposobnost eksperimentiranja bez internog alarma obilježje je mlađe generacije, a Majić to vidi svaki dan.
- Djeca i mladi rođeni su s tehnologijom svuda oko sebe i prirodna im je kao zrak, a odrasli su se na tehnologiju učili i uvijek je nekako ‘hvataju‘. Osnovna razlika je u strahu. Dok se odrasli uvijek boje da će nešto pokvariti, da će ih nešto prevariti, da će objaviti nešto iako to ne žele, djeca bez opterećenja istražuju i koriste sve što se pojavi u svijetu tehnologije - objašnjava Majić.
Na primjeru mobilnog telefona, koji nam je svima poznat, Majić to i ilustrira.
- Primjer su stalna unaprjeđenja aplikacija koje koristimo. Prva reakcija odraslih najčešće je ta da su ‘opet nešto promijenili, a baš sam naučio gdje je što na ovom ekranu, sad moram opet ispočetka‘. A djeca i mladi proučavaju postavke kao da igraju novu igricu i kritički ocjenjuju kvalitetu unaprjeđenja - objašnjava Majić slikovito.
Međutim, Majić tu razliku vidi kao nešto šire od puke navike, kao povijesni presedan. Tumači kako je generacijski jaz postojao oduvijek, ali sada su prvi put djeca u prednosti.
- Generacijski jaz postoji oduvijek, ali sada su prvi put djeca u prednosti. Umjesto da ih odrasli poučavaju i prenose na njih važna znanja i iskustva, prvi put u povijesti djeca i mladi imaju znanja potrebna za funkcioniranje u suvremenom svijetu i odrasli trebaju njihovu pomoć. Odrasli su skeptični promatrači ili eventualno korisnici, a djeca neustrašivi kreatori. Razlike između generacija koje odgajaju i generacija koje odrastaju u ovom trenutku ne mogu biti veće - smatra Majić.
Premda se slaže, Kraljević dodaje važnu nijansu. Razlika je vidljiva, ali manje dramatična nego što mediji vole portretirati. Randstadov Workmonitor 2024 pokazuje da Gen Z i milenijci aktivno koriste AI u poslu u 25 do 35 posto slučajeva, dok starije generacije većinom ne koriste uopće. Zanimljivo, najvještiji korisnici nisu Gen Z nego milenijci jer su na pragu srednjeg menadžmenta, pa im AI rješava realne probleme. A ključna razlikovna varijabla, ističe Kraljević, nije dob.
- Istraživanje Brookings instituta iz 2025. pokazalo je da je obrazovanje veća razlikovna varijabla od dobi. Među radnicima s fakultetskom diplomom 40 posto kaže da im je korištenje AI-ja na poslu raslo u zadnjih šest mjeseci. Među onima sa srednjom školom samo devet posto - kaže Kraljević, pa napominje kako isti alat kod mlađih je "nešto što će mi skratiti glupavi dio posla", a kod starijih "nešto što bi me moglo zamijeniti". Isti alat, dva psihološka svijeta.
Najopasniji strah
Možda najlukaviji oblik straha od AI-ja nije otvorena odbojnost, nego pasivnost. Mnogi koji kažu da nemaju ništa protiv AI-ja jednostavno ga nikad ne isprobaju.
- Riječ je o obliku izbjegavanja koji psihologija najbolje poznaje, takozvanom eksperijencijalnom izbjegavanju. To je mehanizam u kojem osoba ne izbjegava sam objekt, nego neugodu koju bi osjetila da se s njim suoči. U ovom slučaju neugodu nesposobnosti, osjećaj ‘ja to ne znam, a svi drugi znaju‘ - kaže Kraljević.
Kraljević ističe još jedan važan pojam: pretkontemplaciju. Objašnjava kako je to faza u kojoj osoba nije aktivno protiv nečega, nego o tome jednostavno ne razmišlja.
- Svaki coach vam može reći da je s klijentom koji je u pretkontemplaciji teže raditi nego s onim koji se otvoreno opire, jer otpor ima energiju, a izbjegavanje je tiho - tumači Kraljević, pa ističe paradoks - ignoriranje u kratkom roku smanjuje anksioznost, ‘fino mi je dok je glava u pijesku‘, a u dugom roku je podiže, jer jaz između mene i ostatka svijeta raste, pa time raste i osjećaj ‘kasnim‘.
Majić to vidi i sa strane djece.
- Zamislite da vam je netko prije 20 ili 10 godina objašnjavao da je za vas bolje da seminarski rad na fakultetu pišete rukom ili na pisaću mašinu, umjesto na računalu. Otprilike tako je objasniti djeci danas da je bolje da sama misle nego da koriste AI u svojim školskim i izvanškolskim aktivnostima. Došlo je vrijeme da drugačije osmišljavamo zadaće i učenje kako bismo digitalno uklopili u proces, umjesto da se još uvijek domišljamo načinima kako djecu spriječiti da nas ‘varaju‘ uz pomoć AI-ja. Mislim da je AI nemoguće izbjeći, jer niti ne znamo u koje je sve aspekte našeg života već uključen, već da je potrebno educirati se dovoljno da ‘upoznamo neprijatelja‘ i pronađemo načine da nam bude koristan - kaže Majić.
Strah od sebe je u prvom planu
Strah od gubitka posla najčešće je izrečena briga, no Kraljević smatra da je to tek površina problema koji se stvarno događa.
- Naglasak mi se s godinama prakse pomaknuo prema identitetu. To je prijetnja profesionalnom identitetu, a ne samo prihodu. To je ista ona razlika između ‘izgubit ću plaću‘ i ‘izgubit ću sebe‘ - kaže Kraljević.
Novinari, prevoditelji, dizajneri, pravnici, odnosno profesionalci koji su desetljećima gradili ugled, ne strepe isključivo od gubitka prihoda, objašnjava Kraljević. Njihov strah vuče korijene iz bojazni da će vještine koje su definirale njihov identitet postati bezvrijedne. Budući da kriza identiteta, za razliku od financijskih problema, može trajati i do dvije godine, Kraljević u radu s klijentima ne počinje od pitanja o prekvalifikaciji, nego od razlučivanja onoga što je autentičan dio profesije od onoga što je bio puki alat. Ističe kako AI mijenja alat, ne poziv.
Majić pak kod vlastite generacije primjećuje specifičan oblik obrambene reakcije, strah od točnosti i potrebu za dokazivanjem superiornosti.
- Moja generacija, dakle 40+, jako voli prepričavati kako smo ‘uhvatili‘ AI u davanju netočnih podataka, i volimo anegdote u stilu: "I pitam ja njega, ma jesi siguran, nije ti ovo točno, a on se meni ispričava i kaže ‘i ja sam samo stroj‘! A ne, nisi!" - opisuje Majić, pa ističe kako u toj anegdoti ima i nešto simptomatično, potreba da se potvrdi vlastita vrijednost u usporedbi s alatom koji nas plaši.
Kraljević upozorava da razlike u strahu od AI-ja nisu samo generacijske, nego i klasne. Strahovi visokoobrazovanih artikulirani su i usmjereni na pitanja deprofesionalizacije, autorstva, etike i privatnosti, što su strahovi koji su uvelike opravdani. Strahovi osoba s nižim stupnjem obrazovanja znatno su izravniji, poput toga da se boje da će ostati bez posla. I ta je bojazan, ističe Kraljević, u pravilu stvarnije utemeljena. IMF procjenjuje da je oko 40 posto poslova globalno, a blizu 60 posto u razvijenim ekonomijama, izloženo utjecaju AI-ja. Paradoks je okrutan. Edukacija je najpotrebnija upravo onoj skupini koja do nje statistički najteže dolazi.
No dublje od ekonomije, smatra Majić, leži pitanje kontrole.
- Život nas prije ili kasnije nauči da je osjećaj kontrole samo to, osjećaj. Suočavamo se s nepoznatim i zbog toga nam se čini da nad posljedicama korištenja AI-ja nemamo kontrolu. A edukacija je najbolji lijek za oboje. Informacije o tome kako AI funkcionira, zašto je samo alat koji nam može biti koristan i unaprijediti našu učinkovitost, mogu nam pomoći u uspostavi osjećaja kontrole i nošenju sa strahom - objašnjava Majić.
S korištenjem AI-ja, zapravo, ne kasnimo
Kraljević odbacuje uvjerenje da svi već koriste umjetnu inteligenciju, ističući podatak kako velika većina radnika još nije ni počela s njezinom primjenom. Klijentima predlaže metodu koja započinje smirivanjem uz pomoć statistike, nastavlja se uvođenjem tehnologije u male svakodnevne zadatke te završava promjenom perspektive. Umjesto fokusa na kašnjenje, Kraljević naglašava prednost spoja bogatog profesionalnog iskustva i novih alata, tvrdeći da je stručnjak s kontekstom i AI asistentom daleko moćniji od početnika koji poznaje samo tehnologiju.
Majić se nadovezuje savjetom o povratku dječjem entuzijazmu i učenju od mlađih generacija. Ističe kako za napredak nikada nije kasno, navodeći vlastiti primjer osobe koja je preskočila društvene mreže, ali se uspješno služi umjetnom inteligencijom, potičući druge da jednostavno krenu u istraživanje njezinih mogućnosti.
Kako onda zapravo krenuti? Majić ima prilično jednostavan odgovor, no on se bazira na dvadeset godina promatranja kako se ljudi mijenjaju.
- Kada shvatite da se bojite nečega što ne razumijete, najbolje se upoznati s izvorom svojeg straha. Dakle, educirajte se. Saznajte kako AI funkcionira, postavljajte pitanja koja vas najviše muče, naravno od provjerenih izvora i licenciranih stručnjaka. Drugo rješenje je izlaganje izvoru straha. Dakle, koristite tehnologiju u onoj mjeri u kojoj vam je ugodno i pomalo se upoznajte s mogućnostima koje donosi - savjetuje Majić.
Savjet ne dolazi samo iz teorije, budući da Majić kaže da nikad nije otvorila Facebook profil i ostala je "retro po pitanju društvenih mreža", a ipak se uspješno snašla s vlastitim AI asistentom.
- Predlažem da jednostavno počnete i vidite gdje će vas AI odvesti. A ako nešto ne razumijete, pitajte djecu i mlade oko sebe, rado će s vama podijeliti svoju mudrost - dodaje Majić.
Kraljević dodaje jednu praktičnu napomenu - ne treba krenuti od najstrašnijeg.
- Mnogi ljudi počnu pogrešno, pokušaju AI-ju dati zadatak u području u kojem imaju najveću profesionalnu tjeskobu. Pa nastupi razočaranje, pa povlačenje - kaže Kraljević.
Umjesto toga, savjetuje kretanje s nekim jednostavnijim zadacima, poput popisa za kupovinu, prijevoda poruke ili pripreme izleta.
- Kad mozak jednom tri, četiri, pet puta doživi iskustvo ‘nije strašno, ponekad je i zabavno‘, prelazak na profesionalnu upotrebu postaje deset puta lakši - ističe Kraljević.
I darovita djeca, zaključuje Majić, ne rade savršene prve nacrte. Ona jednostavno krenu, a onda nastavljaju.
"AI ti to možeš" nacionalni je program besplatnih edukacija o umjetnoj inteligenciji na hrvatskom jeziku koji Hrvatski Telekom besplatno omogućuje svima, a sastoji se od praktičnih video tutoriala, webinara te kviza kojim možete provjeriti koji ste AI tip i kako možete razviti i izbrusiti svoje AI znanje. AIMO! znati uz AI
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....