Glumci žele emocionalno iskrene scenarije koji se bave ozbiljnim društvenim temama i nude katarzu (a snimaju se na toplim, egzotičnim lokacijama), dok scenaristi za svoje likove žele glumca koji dobro pamti i baš nikada ne improvizira; suradnja između glumaca i scenarista u Hollywoodu zapravo je suradnja između zgodnih, nadarenih ljudi i malih, boležljivih ljudi krtica, objasnili su nam Tina Fey i Robert Downey Jr. u autoironičnu skeču. Između takvih malih bisera dolaze, dobro, ne baš djevojke u ljetnim haljinama, ali brojne razgolićene, zgodne žene u večernjim toaletama. Zašto onda svi tvrde da su Oscari dosadni? Njih treba gledati kao što se čita internet ili modni časopisi: neobavezno, uzimajući ono što nas zanima, s punom koncentracijom samo na odabrane detalje.
No, zapravo sam htjela pisati o temi koja je vladala internetskim i fejsovskim forumima nakon Oscara - je li nas sve moda na Oscarima ove godine “gorko razočarala”. Diskusija mi se čini promašenom: godinama marljivo učim jezik mode i znam odavno da u Hollywoodu ne stanuje moda, tamo se slavi nešto posve drugo - sjaj epohe, glamur, dijamanti kao djevojčini najbolji prijatelji, bezvremene večernje toalete koje gotovo da ne korespondiraju s onim što gledamo na modnim pistama. Čak je modna novinarka Suzy Menkes ove godine nakon tek završenih pariških revija jasno rekla: tu nema puno večernjih modela, moda se radi za dan, za žene koje žive i rade, a ne za gala večeri. Nisu li pretenciozni modeli kuće Marchesa, koja gotovo da i ne radi ništa osim hiperluksuznih večernjih toaleta, uvijek sjajno zastupljeni na Oscarima? Možda zato što je jedna od dvije osnivačice kuće, prelijepa Engleskinja Georgina Chapman, druga, trofejna žena hollywoodskog moćnika Weinsteina.
Davno sam u Vogueu pročitala kako hollywoodska modna abeceda za velike igrače već jako dugo ima tri slova: A, B i C (Armani, Blahnik, Chanel, sve ostalo samo su slučajni namjernici…). I to se zapravo ne mijenja. Kad je veliki biznis poput filma u pitanju, nitko ne voli iznenađenja, kreativni nered, genijalne mlade buntovnike u svojim redovima koji bi mogli unijeti nemir.
Osobito je tako u vrijeme recesije. Riskirat ću da ispadnem pretenciozna i priznati da sam, gledajući oskarovsku modu, odjednom pomislila na pjesmu “Lapis Lazuli” irskog pjesnika W. B. Yeatsa, s kojom se uoči Drugog svjetskog rata zgraža što u Londonu “histerične žene viču da im je dosta palete i gudala i pjesnika koji su uvijek vedri”. Kada ako ne kad nam je teško - tako otprilike kaže Yeats - treba svijetu pokazati pribrano i vedro lice, pristojno začešljanu kosu i crvene usnice.
Dobro, kosa i crveni ruž moj su dodatak Yeatsu, moja interpretacija trezvene mode na ovogodišnjem oskarovskom crvenom tepihu, u vrijeme velike američke recesije koju tamo doista doživljavaju ozbiljno. Pogledajmo, recimo, nekadašnju divlju curu Cameron Diaz koja se i za najvažniji party svog biznisa znala odjenuti kao onaj njezin luckasti filmski lik iz komedije “Svi su ludi za Mary”, koji uokolo hoda s kosom punom… to je čak nemoguće i napisati.
Ove godine Cameron se počešljala kao odlična maturantica i uredila kao prava dama s crvenim ružem na usnama, koja svijetu nudi svoje pribrano, najozbiljnijeg američkog modnog igrača, Oscara de la Rente. I Sandra Bullock, nekad muškarača, bila je veoma slično dotjerana, kao da i ona želi kanalizirati Holly Golightly iz “Doručka kod Tiffanyja” kad kaže da se s nekim stvarima ne treba suočavati bez ruža za usta.
U vrijeme recesije u SAD-u uvijek raste posjet kinima, ljudi žele gledati inspirativne filmove koji nam govore da je teškoće moguće pobijediti ako se saberemo i svijetu pokažemo svoje najbolje, trezveno lice. Zato ove godine na crvenom tepihu nije bilo nezrelih ispada: niti jedne darkerice koja oko vrata nosi epruveticu s krvlju svojeg dragog (Angelina Jolie prije brojne dječice i Brada Pitta), nije bilo onih koji koketiraju s punkom, heavy metalom ili rockom (to što je Kirsten Stewart odabrala crnu krinolinu Monique Lluhillier ne znači ni natruhu bunta) i nitko nije bio spreman taj veliki show ismijati (Sasha Baron Cohen) ili ga spustiti na zemlju objesivši imitaciju mrtvog labuda oko vrata (Bjork).
Jednom davno George Clooney se pojavio na crvenom tepihu s već zaboravljenom Celine Balitran. Kad su je novinari pitali tko je dizajnirao to što nosi, umjesto nje je odgovorio: “Ja”. Toga se ove godine prisjetila Nicole Miller, povrijeđena dizajnerica čija kreacija nije bila imenovana, koja se doista iskreno čudila jednom od voditelja Oscara na kabelskoj televiziji: “Činilo se da ga doista više od haljina zanimaju celebrityji i njihove karijere”. Clooney, koji je uvijek ispred drugih u Hollywoodu, sa svojom upadicom divno je objasnio da se na Oscarima valja fokusirati na filmski biznis, a haljine ionako trebaju izgledati tako da se žene svide muškarcima - producentima i režiserima, a ne gay dizajnerskom društvu i modnim žrtvama ispred TV-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....