‘Zgodna žena’ najavila je današnju stvarnost

Donosim vam mali test iz filmske umjetnosti. Kako se zove film - u svijetu su upravo proslavili njegov 20. rođendan - u kojem dvije prijateljice iskreno razgovaraju:

“Možda biste vi mogli, ono, kupiti kuću, konje, dijamante, te neke stvari... Mislim, možda vama... uspije.

Kako to misliš... Adje, reci mi barem jednu osobu koju poznajemo kojoj je to uspjelo...

Hoćeš ime?... Bože, teško je to s imenima... Sjetila sam se! Je..na Pepeljuga! (Na engleskom je zabavnije: Cinde-fuckin-rella).”

Dakle, kao što svi na zapadnoj hemisferi znaju, riječ je o filmu “Pretty Woman”, u kojem na kraju doista i uspije veza između bankara Edwarda i kurve Viv. Od prvog trenutka oni jedan drugome govore samo istinu, što je sjajan početak svakog ljubavnog odnosa. Edward joj kaže otprilike “Ti se s ljudima j...š za novac, a ja ih zaje..m za novac”. No, čujem li negdje u daljini mrmor protesta: kakve veze ima ovaj film koji je mladu Juliju Roberts pretvorio u zvijezdu s filmskom umjetnošću? To je samo romantična fu..ing komedija!

Sjećam se, konzervativnoj kakva jesam, prije 20 godina film mi je išao na živce, nisam vjerovala u ljubavnu priču između prostitutke i bankara. Ta samo tri godine prije, Tom Wolfe objavio je roman koji autoritativno secira milje velikog novca na Wall Streetu i u njemu s curama poput Vivian spavaju, ali ih ne žene. No, kao svaka dobra romantična komedija, taj je film zapravo anticipirao stvarnost, najavio vrijeme u kojem će se veliki novac lako i prirodno spajati s ljepotom, bez obzira na to gdje se prije povlačila. Nisu li sponzoruše velikog srca i još većeg poprsja postale legitimni članovi društva u kojem je novac jedini kriterij uspjeha, a ljepota ima svoju cijenu? Negdje u vrijeme premijere filma “Zgodna žena” Ivanka - tada još uvijek - Trump najavila je da će zauvijek izgledati kao da joj je 28 godina “ma koliko to moga Donalda koštalo”.

Zašto uopće pišem o romantičnim komedijama? Možda zato što sam uvijek na strani prezrenih, a to je kod nas, baš kao i chick lit, žanr o kojem se čak i ne pišu recenzije, a moji me tinejdžeri doma zezaju da volim ljubiće umjesto, valjda, Chucka Palahniuka i filmova o serijskim ubojicama... Jednom me kći napala da je i “tvoja voljena Jane Austen” zapravo chick lit. Što bi bio roman koji počinje rečenicom “Opće je prihvaćena istina da neženja s velikim imetkom mora da je u potrazi za ženom”? Ako nije teško, ne može biti pametno, ipak smo mi Slaveni.

Ne znam zašto. U zlatno doba Hollywooda najpametniji režiseri s guštom su radili ljubavne komedije. Evo, baš sam nedavno gledala “Cure biraju”, valjda stotu komediju u nizu koja reinterpretira Caprin klasik “Dogodilo se jedne noći”. Dobro, “Cure biraju” nije režirao Capra, a glavna junakinja zasigurno nije ni Ninočka iz istoimenog Lubitscheva filma koji Pariz, grad svjetla i ljubavi, suprotstavlja sumornom životu u Sovjetskom Savezu. Ponajbolji filmovi Wylera, Capre i Hawksa upravo su ljubavne komedije, a počinit ću kulturocid i reći da im se približavaju i “Četiri vjenčanja i sprovod”, “High Fidelity”, “Sve o jednom dječaku”, “Zapravo ljubav” i brojni drugi genijalni novi filmovi. Doduše, današnje romantične komedije često su isprazne, štancane na tekućoj traci, neoriginalne, uostalom kao i većina trilera, akcijskih filmova i drama. Prečesto se bave ratom spolova s onom nepodnošljivom premisom da su svi muškarci gadovi vrijedni našeg prezira. No, postoje iznimke.

Iskreno govoreći, moja empatija za naoko frivolne žanrove (svaka dobra romantična komedija uspijeva ispričati i neke duboke stvari onima koji to znaju prepoznati) nije bez osobnog interesa. Nadam se da su sve one stotine tisuća ljudi koji su pročitali naš slavljenički broj od ponedjeljka posvetili i desetak minuta tekstu Branimira Pofuka u kojem zahvaljuje prvom uredniku Jutarnjeg što mu je omogućio da piše o klasičnoj glazbi tako kao da ona zanima brojne čitatelje.

Sretnik, pomislila sam. Današnji mediji, sociopatski upućeni na tuđu intimu, utopljeni u tračevima i vulgarnostima, nemaju razumijevanja za inteligentnu interpretaciju naoko frivolnih stvari kao što su moda, ljubav, novi društveni trendovi, o čemu vani pišu najbolji novinari... Za razliku od klasike i drugih dubokih stvari, taj život koji buja oko nas ovdje prate uglavnom mladi novinari bez iskustva, tek protjerani kroz sito gradske rubrike.

Kad sam tek došla u Jutarnji, jedan dragi kolega rekao mi je ozbiljno: “Danas je 16. lipnja, Bloomsday. Pišeš nešto o tome?” Bila sam dirnuta što netko u tako velikoj redakciji zna da sam se ja nekada bavila književnošću i znam za dan Leopolda Blooma, junaka Joyceova romana “Uliks”. Iako sam došla pisati o životu, a ne književnosti, uzvraćam poklonom kolegi s Filozofskog: 12 godina Jutarnjeg proslavili smo na 683. godišnjicu onog sudbonosnog Velikog petka kad je na misi u Avignonu Petrarca prvi put ugledao Lauru. No, Joyce i Petrarca žive s nama i kad život oko nas interpretiramo sa stilom. Hoću reći, novine mogu biti pametne i kad se bave godišnjicom običnog chick flicka “Pretty Woman”.