Najbolji je kulen s okusom Smokija

Nakon velikih poplava, pa tuča koje su dokrajčile sve što je raslo iznad potopljene zemlje u Slavoniji se, početkom srpnja, počeo događati i dosad nezamisliv fenomen. Na kulenijadama su industrijski kuleni proglašeni boljima od onih seljačkih! Dogodilo se to prvo u Osijeku gdje je najboljim proglašen kulen od PIK-a Belje, a potom i proteklog vikenda u Požegi gdje je pobijedio kulen “Čiča Mata” mesne industrije Papuk koja je u sastavu Kutjeva d.d. Kako je moguće da su tehnolozi i majstori iz bivših PIK-ova nadmašili iskusne šokce koji tajnu vrhunskog kulena ljubomorno čuvaju kao dio djedovine? Jesu li drastično napredovali industrijalci ili je toliko nazadovala seljačka proizvodnja?

Odgovore na ta pitanja teško je bilo pronaći na najpoznatijoj i najdugovječnijoj Kulenijadi, onoj u Požegi. Ove godine ta je svečanost kulena slavila svoju tridesetu obljetnicu. Otkako je utemeljena na ideji Večernjakova novinara Ive Lajtmana, ona je bila i jedino mjerilo kvalitete slavonskog kulena. Tko je pobijedio na toj kulenijadi danima je bio slavljen, davao je intervjue, zasluženo bi postao veliki gazda. Za zlatni kulen otimali su se visoki državni dužnosnici, pjevači, glumci, gostioničari… Petnaestak godina trajalo je to zlatno doba kulenijade. I kada je već gotovo potpuno zaživjela Lajtmanova plemenita zamisao o afirmaciji toga narodnog gastronomskog blaga, počeli su problemi.

Isprva tihi prosvjedi o kriterijima pri raspodjeli medalja postajali su sve neugodniji i nepodnošljiviji. Svađe, naguravanja i prijetnje ocjenjivačkom sudu odjednom su zamijenili ferplej natjecateljsko raspoloženje. Teško je bez psovki opisati koliko je nezahvalna funkcija ocjenjivačkog suda koji treba objasniti kulenaru da njegov kulen nije najbolji. Uvrijeđeni veliki gazde iz Vinkovaca, Đakova, Osijeka, Broda... počeli su osnivati svoje kulenijade na kojima se može i drugačije dijeliti medalje. Danas ih je sedam i održavaju se od kraja lipnja do polovice srpnja. Tada su kuleni najbolji. Zreli, sočni i hranjivi za mukotrpan rad u polju u doba bez frižidera i kombajna. Ocjenjuju se izgled, boja, miris, harmonija okusa, odvajanje kožice od ruba… Sve u svemu, svakog se ljeta u Slavoniji dodijeli više zlatnih, srebrnih i brončanih medalja nego na Zimskim olimpijskim igrama.

Svaki gazda je disciplina za sebe i u njoj samo on može biti najbolji. Kakav je gazda, takav je i kulen. Ako je ljut, stavlja više ljute paprike. Ako voli nekome zapapriti u životu, baci šaku papra više... Godinama se tako na kulenijadama izlažu unikatni primjerci, autorska amaterska djela priučenih mesara. Sasvim suprotno prvotnoj zamisli da se točno propiše veličina, izgled i omjer začina koji, kao i meso, moraju biti proizvedeni u Slavoniji.

To je, među rijetkima, pošlo za rukom Tomici Galoviću, slavonskom kralju kulena koji ga je i zaštitio. Uz puno muke on je ostvario Lajtmanov san - pokazati da slavonski seljak može napraviti vrhunski gastronomski proizvod. Neki dan se vratio s međunarodnog sajma u Radgoni gdje je dobio devet medalja za svoje zaštićene proizvode; kulen, seku, slaninu, čvarke, švarglu, krvavicu, mast, dva namaza.

Na dodjelu nagrada na požeškoj kulenijadi pola nagrađenih nije ni došlo. Vjenceslav Hruška, član Udruge Slavonski domaći kulen-kulin, također je zaobišao dodjelu medalja. U udruzi, izgovara se, upravo dovršavaju kriterije oko ispunjenja normi za izvornost, kako bi se spriječila prodaja kulena sumnjive kvalitete. Žali se kako njegov pilot-projekt za proizvodnju i sušenje kulena stoji nedovršen i čeka dio obećanog novca iz Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. Ostali članovi udruge čekaju da vide što će biti s njegovim objektom i tako prolaze godine.

Dakle, niti nakon trideset godina kulenari se nisu odmakli od pilot-projekata i ideja. U međuvremenu podijeljeni su im deseci milijardi kuna raznih poticaja koje su ulupali u proizvodnju neisplativih žitarica i skupu mehanizaciju.

Razni ministri kupovali su socijalni mir razbacujući se novcem iz proračuna i “čudili” se kako ne proizvodimo dovoljno hrane za svoje potrebe dok je cvao uvoz. Seljaci su zapravo bili nagrađivani za svoj što manji rad. Nitko kod njih nije poticao poduzetništvo, preskupi su im krediti za proizvodnju, a pristupačni oni za traktore. U međuvremenu, nakon što su državnim novcem sanirani, bivši su PIK-ovi procvali u rukama novih vlasnika (koji su ih dobili dovoljno upropaštene da bi se pojavili kao spasitelji). Sada ta poduzeća imaju i dobre kulene o kojima su sanjali seljaci. Nama potrošačima, koji smo godinama promatrali i plaćali ovaj igrokaz, preskupi su i seljački i industrijski. Danas kulen, sutra možda i Smoki s okusom kulena.