Kada ćemo konačno početi slaviti praznike?

Kako god okreneš, tjedan s dva velika državna praznika mora ostaviti neke posljedice na čovjeka koji ih nije spojio u jedan veliki. Koliko su blizu, oba su datuma toliko i daleko, ali su u jednom slična. Obilježavaju početak borbe protiv dvije različite vrste fašizma. Borbi iz kojih je Hrvatska izašla dvaput kao pobjednica, ali je nažalost završila u dva različita totalitarizma.

Praznici su to koje danas prepoznajemo samo po neradnim danima, polaganjima vijenaca, misama zahvalnicama, komemoracijama, svečanim mimohodima, dosadnim dodvorničkim govorancijama političara... Jedina ugodna ovogodišnja novost je pokušaj predsjednika Josipovića da konačno objavi kraj 2. svjetskog rata. Drugovi i drugarice, dame i gospodo, ratovi su gotovi, prepustimo ih povjesničarima i okrenimo se budućnosti, mudro je, otprilike ovako, zborio Josipović na Bleiburgu. I potrudio se da to pokaže svojim djelima.

U nepuna četiri mjeseca predsjednik je uspio obići sva važnija stratišta, memorijalne muzeje i spomen-domove na žrtve iz protekla dva rata. Sve to u četiri različite države (Hrvatska, BiH, Slovenija, Austrija) i jednoj paraizbočini (RS). Iako bi bilo lijepo kada bi se njegove želje ostvarile, valja se prisjetiti da su prije 20 godina rat zakuhali povjesničari kojima sada kani prepustiti utvrđivanje istine o prošlostit. Rat koji je zapravo bio samo nastavak Drugog svjetskog rata. Sinovi domobrana, ustaša, partizana i četnika zamijenili su zajednički dres JNA i poklali se međusobno uz nijemo pokroviteljstvo tzv. međunarodne zajednice. (Bit će zanimljivo vidjeti i što će se dogoditi i s NATO-om u kojemu će uskoro pod istim šljemom opet biti hrvatski i srpski vojnici).

Svaki pokušaj bilo kakve pomirbe uvijek je završavao sukobom. No, kada bi se osvarila ova Josipovićeva vizija pogleda u bolju budućnost, državni praznici bi se konačno trebali početi slaviti. Slaviti u pravom smislu te riječi jer s ovakvim proslavama praznika, kakvi se kod nas prakticiraju u posljednjih 20-ak godina, građani imaju osjećaj da idu na karmine. Jer što su drugo vojne parade, vijenci, svijeće i pljačopitljiva naricanja nego izrazi tuge. Što može misliti neki Čeh, Kinez ili Australac kad se zatekne za tih praznika na našim praznim ulicama? Ako još pogleda i TV, može mu se učiniti da je u pitanju neki dan žalosti. Ali, ako je ipak dobroobaviješten o našoj bogatoj povijesti, turist će pomisliti: tu je veliki praznik, mora da ti ljudi negdje slave.

Slave, slave, samo što se to nigdje ne vidi. Tek poneki roštilj, gradele, strka oko kazana s grahom. Ni sa starim datumima nije bilo veće sreće. Praznik rada uvijek je bio rezerviran za grah i roštiljanje, a Dan republike mnogi su svinjoljubljivi muževi koristili za kolinje. Za Badnjak se jede bakalar i šaran, Božić je rezerviran za puricu i odojka, a Uskrs za šunku. Ali, budim realni: mi nemamo nijedno nacionalno jelo koje bi vezali uz neki datum. Amerikanci imaju puricu za Dan zahvalnosti jer su im Indijanci pomogli da prežive pokazujući im kako spremiti divlje purane. Praznik je svaki četvrti četvrtak u studenom, puricu reže glava obitelji, a onom kome ostane najveća kost bit će ispunjena želja. Velika pura kao dokaz blagostanja. Iz poštovanja prema purici čak je i zakonom zabranjeno dodavati im bilo kakve hormone tijekom uzgoja. Servira se uz umak od brusnica, a za desert je američka pita. Lukavi trgovci počeli su čak i proizvoditi velike gumene kosti kako bi se svima ispunila želja.

Ne kažem da bi se trebali ugledati u Amere, ali čini mi se nevjerojatno da se pored toliko novih gastronomskih zvijezda nitko nije sjetio barem pokušati s nekom idejom. Eto, prvo što mi pada napamet je zec. Zec za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza. Zašto zec? Zato što su toga dana agresori počeli bježati. Sjećate se tih dana i priča - razbježali su se kao zečevi. Zec u pećnici, na malom ražnju, ispod peke, gulaš od zeca s njokima... A uz zeca, opet simbolično, a i prikladno jer je kolovoz, dobar bi prilog bili kukuruzi. Kukuruzište - to je ono mjesto kroz koje se bježi. Kukuruzi kuhani, pečeni, na salatu... Desert?Male, okrugle praline nalik onima koje zečevi ostavljaju u kukuruzima. To nam se ionako servira svaki dan.