Zašto baba bez struje ne plaća pretplatu?

U Zagrebu je prošlog tjedna otvorena izložba fotografija Biljane Gaurine “Žene iz Dalmatinske zagore”. Na otvorenje, koje je kamerom zabilježila i HRT, došao je i predsjednik Ivo Josipović. Dirljivu popratnu zabilješku o izložbi napisao je kolega Ante Tomić kojeg su fotografije odvele na putovanje u djetinjstvo, vratile mu “miris varenike iz otučene teće, miris blaga, kokoši koje u prašnjavom dvorištu kljucaju zrele tamne dudinje”.

Dalmatinske žene u crnini s maramom na glavi, pletenice ili kike ispod marama, kukuruzne pogače u pripravi za peku ispod žerave... Sve su to prizori koji polako izumiru, a babe bez didova predstavljene su kao zadnje čuvarice opustjelih ognjišta.

U isto vrijeme, dok su mnogi Dalmatinci nastanjeni u Zagrebu pohodili izložbu i prisjećali se svojih korijena, na stranicama Slobodne Dalmacije čitatelji su svjedočili pravoj drami koju su proživljavale dvije bake. Zovu se Joka (79) i Boja (77) i žive u selu Otišić, nedaleko od Sinja. One su se novinaru Tončiju Paštaru požalile kako su dobile opomenu za neplaćanje RTV pristojbe iako u kući nemaju ni struje. Joka je novinare primila u svom skromnom domu i uz zapaljenu svijeću pokazivala opomenu s nalogom za plaćanje 251,21 kune zaostale pristojbe. Uz struju, Joka nema ni radija ni televizije, a mirovina joj je 700 kuna.

- Ja im neću platit. Odakle, jebem te robijo?! Neka me gone u zatvor. Tamo će mi sigurno biti bolje nego ovdje. Hranit će me, moći ću se okupati, a imat ću i priliku gledati i televiziju i slušati radio - rekla je, već ohrabrena, u drugom nastavku priče Joka. Međutim, priča se počela rasplitati kada je utvrđeno da je Joku lani posjetio inkasator i ona mu je, nepismena, stavila križić na papir nakon što je priznala da ponekad sluša radio. Inkasator je njene podatke poslao u Zagreb, a služba za pretplatu poslala natrag pismo s uplatnicom.

Nakon što je reportaža objavljena, Danko Družijanić, glasnogovornik HRT-a, našao se pred teškim zadatkom. Riješio ga je tako da je preko novinara poslao poruku baki da HRT-u napiše dopis obrazloženja zašto ne bi trebala plaćati pretplatu. Evo što mu je odgovorila:

- U svojih 79 godina nisam imala prilike naučiti čitati ni pisati. Rado bih to naučila dok sam živa. Možda mi se sada pruža prilika. Ja ću im taj dopis rado napisati ako će oni prije toga mene učiniti pismenom ženom. Neka mi pošallju učitelja. Ne moram ja imati veliko znanje. Dovoljno je da me nauče pisati i čitati slova.

I kada bi se svatko normalan poklopio ušima pred ovim mudrim riječima bake, glasnogovornik javne televizije opet ima nešto za objasniti. Pojašnjava kako je žalosna sama činjenica da “pojedini krajevi naše zemlje još nisu priključeni na električnu energiju”, ali to ne znači da ne slušaju radio na baterije ili gledaju televizor priključen na akumulator.

Lukav je taj naš narod. Prefrigan i premazan svim mastima. Iz bogatog špila smicalica uvijek je u stanju izvući aduta kojim će se dočepati dragocjene digitalne slike HRT-a. Naprosto, ljudi ne biraju sredstva kako bi dotaknuli dio čarolije koju im nudi HRT. Tko ne bi riskirao spaljene prste na akumulatoru da samo na trenutak ugleda i posluša neki od milih likova iz radionice Hloverke Novak-Srzić. Pitanje je dana kada će dosjetljiviji brđani napraviti mini hidrocentralu na Zrmanji. Zašto bi rijeka tekla bez veze, kada se pomoću nje može doći do pitanja na kvizu u kojem urednik sportskog programa ime Kim Il Sunga izgovara kao Kim Drugi Sung?

Gdje se za tako male novce, a možda i nikakve, čovjek može tako zabaviti? To je pravo pitanje koje nitko nije postavio baki Joki koja misli da pravna država trenira strogoću na sirotinji i babama. Da je u mladosti bolje investirala, mogla se već i opismeniti uz sve bogatiji školski program. Da je kupila danas sve pristupačniji televizor i koji put pogledala prijenos saborskog zasjedanja, shvatila bi ozbiljnost situacije. Birala bi riječi kada bi shvatila kakve Vlada sve čini napore da nas izvuče iz mraka koji je gušći nego u njezinoj kuhinji. Da je samo triput pažljivo slušala što se govori u “Otvorenom”, dva puta bi se zaključavala i pri izlasku u dvorište.

Ali ne. Ti i takvi kao što je ona (a i mnogi drugi) i da imaju televizor, lagali bi da gledaju “Farmu” i “Ljubav je na selu”.

Pucikali bi pse na inkasatore i vikali kako u Velikoj Britaniji još postoji upola jeftinija pretplata za crno-bijele televizore. Tko zna čega se sve ne bi sjetili i zato nam je čudno kako to da oko ovog slučaja u Otišiću još nije stiglo priopćenje od udruge B.a.B.e. Nekako nam se čini logično - Babe za babu protiv jedne babe.