Objavljen je Registar hrvatskih branitelja, rekao mi je sinoć predsjednik Alkarskog društva dr. Stipe Jukić dok smo ugodno ćaskali u konobi Ispod Ure u Sinju. Društvo za stolom pitalo me što mislim o tome. Ne znam, počeo sam... Prije otprilike sedam godina supruga mi je rekla da me jedan poznanik inzistira vidjeti na pola sata, radi nekakve konzultacije. Pristao sam. Inzistirao je da se nađemo na nekom diskretnom mjestu. “Znaš, meni treba srediti mirovinu, vojnu”, kaže mi. “Doktori mi traže 4 tisuće eura, a ja se sjetim tebe, ti poznaš ljude, i evo, 3 tisuće tebi, prijatelji smo... Znaš, troje djece”, kaže. “Ne dolazi u obzir”, kažem mu rezolutno, “na krivoj si adresi...” Gledao me u čudu. “Ali zašto trebaš plaćati”, pitam ga. “Koliko si bio u vojsci?” Moj sugovornik se malo zacrvenio u licu. “Pa, znaš, ja sam sredinom ‘92. dobio poziv u vojsku. Zadužio sam oružje i odoru, bio par dana u jednoj zagrebačkoj vojarni i noć prije nego što sam trebao krenuti na bojište jako sam se napio. Sjeo sam u auto i doživio prometnu. Zadobio sam neke ozljede, slomio nogu. Otišao sam u bolnicu i na temelju tog liječenja izvukao sam se iz vojske.” “Pa koliko si bio u vojsci”, pitam ga u čudu. “Tri dana”, odgovori... “Nemaš šanse”, kažem mu u dobroj vjeri. “Nitko ti to ne može srediti.” Rastali smo se relativno brzo, lice mu je odavalo ljutnju i razočaranje. Otišao je. Prošle godine na jednom braniteljskom prosvjedu vidio sam na TV-u jedno poznato lice. ON.
Danas je hrvatski ratni invalid i vojni umirovljenik. Mirovina mu navodno iznosi nešto više od pet tisuća kuna. Vozi Passat koji na vjetrobranskom staklu krasi oznaka HRVI, a na retrovizirskom staklu zastava Tigrova. Dva puta godišnje odlazi na višetjednu “rehabilitaciju” u Varaždinske toplice. Djeca mu redovito u režiji Gradskog ureda za branitelje odlaze na ljetovanje na Jadran. Predao je zahtjev za rješavanje stambenog pitanja. Goni i dalje, kažu, neke papire kako bi mu se povećala mirovina. On je danas u prvim redovima “obrane digniteta Domovinskog rata”. Zaslužan građanin. Slučaj drugi. Početkom ‘94. u ured mi se najavio čovjek koji je, kaže, s mojim starijim bratom išao u srednju školu. Pristao sam ga primiti. Počeo mi je govoriti o svom teškom djetinjstvu i životnim nedaćama koje ga prate. Pitam ga treba li posao? Ne, kaže, i nastavi mi prepričavati obiteljske prilike. Nije mu se žurilo. Nakon nekog vremena, misleći da me je došao zapravo samo upoznati iz zavičajne pristojnosti, zahvalio sam mu i rekao da moram na neke ranije dogovorene obveze. Shvativši da ja odlazim, naglo je prestala njegova ležernost, zamolio je još pet minuta. OK, kažem. Slušam te. “Znaš, trebaš mi učiniti veliku uslugu. Znam da možeš ako hoćeš”, rekao je. Kad to čujem, uvijek i iznova izgubim živce, sada ja postajem nervozan. “Znaš, ja sam provalio u jedan stan”, kaže. Policija će me uskoro deložirati. Moj odvjetnik mi je rekao da me samo potvrda da sam ratni vojni invalid može spasiti od deložacije. Pitam ga je li bio u vojsci? “Nisam”, odgovori. “Pa kako onda možeš dobiti potvrdu da si vojni invalid”, upitah ga. “Znaš ti dobro da se uz dobru vezu može sve riješiti”, uzvrati on. Tu odlučih prekinuti razgovor. Prije pozdrava izrazim mu žaljenje jer mu je svaki daljnji trud uzaludan te da je najpoštenije da se iseli i vlasniku preda stan i bez policije. Nakon nekoliko mjeseci, oko 8 sati ujutro, dočekao me “u zasjedi” ispred ulaza u Ministarstvo obrane isti čovjek.
Nakon kraćeg navaljivanja pristajem ga primiti na par minuta. Nije gubio vrijeme. Uz smiješak, kao da me hoće nečim ugodnim iznenaditi, otvara aktovku i daje mi jedan papir. Rješenje o invalidnosti koju mu je izdalo nadležno ministarstvo, temeljem Potvrde o pripadnosti HV-u, koju je potpisao nadležni časnik/zapovjednik jedne slavonske pričuvne brigade te dijagnosticiranog PTSP-a koju je utvrdila nadležna liječnička komisija. Bio sam doslovce u šoku. Dok sam ja to još jednom čitao, ne vjerujući vlastitim očima, on me ukratko podsjeti na naš prvi razgovor te me nekako slavodobitno upita bih li ja nazvao sud te urgirao da se ta “farsa oko deložacije” obustavi. “Napokon smo mi Hrvati došli na svoje. Imamo sada SVOJU državu.” Prekinuo sam ga i izbacio iz ureda. Prošle godine, šetajući nasipom na Savi, sretoh starog poznanika. Ne samo da je ostao u tom stanu i dobio Rješenje te ga otkupio, već je temeljem lažne potvrde o pripadnosti HV-u te lažne dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja dobio i “zasluženu mirovinu”. Domovina zna kako nagraditi zaslužne sinove svoje, s gađanjem i ironijom promrmljam i nastavim šetnju. Sjećam se početka 90-ih i osnivanja 2. bojne 4. brigade ZNG-a. Od par desetaka tisuća pozvanih na prvom postrojavanju postrojilo se nešto više od 60 dragovoljaca. Bio sam razočaran slabim odazivom, ali i neobično sretan što sam upoznao izvrsne ljude, hrabre vojnike koji su ljubili Domovinu. Bila su to moja braća po oružju, pravi drugovi. S nekima sam imao čast dijeliti ovaj život na samo mjesec dana. Pali su u borbi za Vrliku. Od nekih sam se opraštao na grobljima. Bili smo ponosni na maskirne odore i raybanke koje smo nosili. Neopisiv je taj osjećaj sreće kada shvatiš da bi zbog svoga druga dao život. To zajedništvo i ljubav za Hrvatsku koji su nosili vojnike koji su dragovoljno popunjavali ratne postrojbe Hrvatske vojske. Potkraj 1991. počela je mobilizacija, a onda su uz časne ljude u vojsku pristupili i oni koji to nisu bili. Ja sam iz borbene postrojbe, kao zapovjednik izviđačkog voda izabran u Sabor.
Moji suborci otišli su u dubrovačko zaleđe i dalje, diljem hrvatskih bojišta. Rastali smo se, s mnogima i zauvijek. Uvjek bi netko nazvao i tihim glasom rekao: “Poginuo je...” Onda se u tišini staneš prisjećati zajedničkih trenutaka. I znaš da nikad više... Ode on zauvijek. Kada je predsjednik Tuđman u lipnju ‘93. od mene zatražio da se prihvatim nekog visokog položaja u izvršnoj vlasti, pristao sam samo pod uvjetom da odem u Ministarstvo obrane. Htio sam biti povezan s ratnim drugovima. Bio sam među nekoliko časnika HV-a koji su tjedan dana prije Oluje bili obaviješteni o pripremama operacije. Svi smo početak napada čekali budni. Sjećam se da sam čekao zoru, pitajući se koliko hrvatskih mladića živi svoje posljednje sate. S koliko su oni sreće hitali na bojište i, nažalost, umirali. Dok su oni ratovali, kolone “ratnika” obilazile su liječničke ordinacije. Poput “zlatne groznice na Divljem zapadu”, oni su krenuli u boj za invaliditete, stanove, mirovine. Prevara je postala business. Sistem nije reagirao. Država je za neke postala krava muzara. Nitko se nije bunio. Vojnici su ratovali, političari i business meni “privatizirali” državnu imovinu, a slabići krenuli po ratne privilegije. Narod je šutio. “Zaslužnih” je bivalo sve više i više. Prevara je bila masovna. Sredinom 1996. obnašao sam dužnost zamjenika načelnika Političke uprave MORH-a. Dobili smo zapovijed da u suradnji s MUP-om te nadležnim uredima za obranu utvrdimo koliko je hrvatskih branitelja sudjelovalo u obrani zemlje. Kako nam je rečeno, predsjednik Franjo Tuđman će se Poslanicom o stanju nacije obratiti Hrvatskom saboru te je potrebno utvrditi koliko je ljudi bilo u obrani zemlje, s napomenom da ne “škrtarimo” u broju, već da budemo izdašni, jer je kao trebalo velikom brojkom pokazati kako su Hrvati masovno branili zemlju. Čak je i one koji su u postrojbama proveli i jedan dan trebalo uvrstiti u branitelje... I sve koji su na bilo kakav način imali vezu s HV-om. Nakon odrađenog višemjesečnog posla, predsjednik Tuđman je u Saboru izjavio da je “tristo dvadeset šest tisuća ljudi sudjelovalo u obrani RH...” Nakon završetka rata, mnogi su s krivotvorenim potvrdama ili s manjkavom dokumentacijom krenuli u osvajanje privilegija, a mnogi pravi i zaslužni ratnici povukli su se o osamu svojih uništenih života.
Sa simpatijma sam gledao na predsjednika Stjepana Mesića koji je, govoreći o brojci od pola milijuna hrvatskih branitelja, naglašavao “da bi s tolikom vojskom Hrvatska za čas došla do Zemuna”. Zato sam ja a priori bio za objavu Registra branitelja. Više od 10 godina proveo sam u Ministarstvu obrane. Za to vrijeme obratile su mi se tisuće ljudi sa zamolbom da im pomognem srediti “invaliditet ili mirovinu”. Uvijek sam to s indignacijom odbijao. No, broj lažnih invalida Domovinskog rata daleko je veći nego što postoji svijest kod građana, ali i stručne javnosti. Mnogi pojedinci obogatili su se na businessu oko ostvarivanja braniteljskih prava. Činjenica jest da se se mnogi vojnici nakon povratka s bojišta suočili s nezaposlenošću ili neadekvatnim uvjetima života. Društvo im je osiguravalo privilegiran uvoz automobila, ali, nažalost, ne i zaposlenje i radno mjesto. Neki su zaslužni ratnici iz straha za egzistenciju krenuli u prikupljanje medicinske dokumentacije na temelju lažnih dijagnoza. Tako nam se dogodila epidemija PTSP-a, nezabilježena u povijesti ratova. Jesam li sretan što je objavljen? Danas gotovo da i nisam. Naravno da nema nikakvih razloga da se on ne objavi. Svi istinski branitelji nemaju razloga protiviti se njegovoj objavi. Ako ništa onda zbog naših poginulih ili ranjenih suboraca. Oni su dali svoje živote za ideal poštene i pravedne Hrvatske.
Danas to Hrvatska nije. Između ostalog i zato što je njihova žrtva uprljana lažnim invalidima. Zbog njih je u očima građana stigmatiziran i ideal kao što je to bio Domoviski rat. Objavom bi se stvorile pretpostavke da država krene u obračun, pa onda i ukidanje nezakonito stečenih privilegija koje baštine lažni vojni invalidi. Ali sumnjam da je politička elita spremna na odlučan obračun s ratnim profiterima. Strah me je da će to samo poslužiti za nove sukobe i podjele, pa i manipulacije. Ako kod vladajućih i opozicije ne postoji konsenzus oko obračuna s ratnim profiterima, onda je objava Registra pucanj u prazno. Ako se iza toga krije nužna potreba za raščišćavanjem nečasnih radnji, onda sam presretan što je Registar napokon objavljen. Vladajući su godinama proizvodili “branitelje” i davali im privilegije u nastojanju da im branitelji daju glasove na izborima. Njihov “marifetluk” danas plaćamo svi. Zato, na kraju, uza sve dileme, apsolutno sam ZA objavu Registra branitelja i inicijativu predsjednika Ive Josipovića.