Bez obzira na to je li objavio ili nije objavio famozni Registar branitelja, Marko Rakar nije smio biti uhićen.
Ovdje se, naime, ne radi o samom Registru koji, zapravo, predstavlja marginalnu političku temu u usporedbi sa stvarnim problemima s kojima se Hrvatska suočava, nego o nečemu puno značajnijem: o elementarnoj slobodi govora, medijskog izvješćivanja i javnog komuniciranja.
Rakar je pritvoren pod sumnjom da je objavljivanjem Registra branitelja odao službenu tajnu.
Američka iskustva
Uvjereni smo da je pravo medija - bilo da je riječ o internetu, novinama, radiju ili televiziji - da objavljuju i službene tajne, ako je njihov sadržaj od javnog interesa, što je u ovom slučaju neprijeporno: Registar branitelja jest sadržaj od najšireg javnog interesa.
Ako država progoni bilo koga tko je objavio pojedini dokument zato što na tom dokumentu piše “službena tajna”, država izravno ograničava slobodu govora, slobodu javnog komuniciranja i slobodu izvještavanja.
Karakterističan primjer medijsko-pravno-političkog odnosa prema državnim tajnama jest slučaj Pentagon Papersa, New York Timesa i Washington Posta s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pentagon Papers bili su dokumenti američkog ministarstva obrane o američko-vijetnamskim odnosima od 1945. do 1967. godine. Dokumenti su se smatrali najstrožom tajnom, među ostalim, i zato što su razotkrivali pravne motive američke vojne intervencije u Vijetnamu i što su dokazivali da su četiri američka predsjednika sustavno lagala američkoj i svjetskoj javnosti o američkoj politici prema Vijetnamu i Indokini.
New York Times došao je u posjed dokumenta u proljeće 1971. godine te ga je počeo objavljivati 13. lipnja.
Ondašnji američki predsjednik Richard Nixon i javni tužitelj John Mitchell uspjeli su izboriti sudsku zabranu objavljivanja dokumenata.
Pet dana kasnije, 18. lipnja, i Washington Post počeo je objavljivati Pentagon Papers. Vlada je neuspješno zahtijevala od Posta da ne objavljuje dokumente.
30. lipnja 1971. Vrhovni je sud, glasujući 6:3, odlučio u korist objavljivanja Pentagon Papersa.
Ta se presuda smatra jednim od najvažnijih koraka u borbi za širenje slobode tiska.
Američki Vrhovni sud odlučio je da se u američkim medijima smiju objavljivati američke vojne tajne, i to o ratu koji je još trajao!
Poštovanje institucija
Praksa objavljivanja dokumenata s oznakom službene ili državne tajne vrlo se često pokazala iznimno značajnom i za širenje prostora demokracije u našem društvu.
Primjerice, Globus je, objavljujući potresnu dokumentaciju o slučaju ubojstva zagrebačke obitelji Zec, također koristio dokumente koji su bili klasificirani.
Isto vrijedi i za dokumentaciju o danas zaboravljenom planu Z-4 iz 1994. koji je predviđao da hrvatski Srbi zapravo dobiju državu u državi.
Iako je taj dokument u originalu bio sastavljen u samo šest primjeraka, od kojih je svaki nosio oznaku državne tajne, i od kojih je svaki bio pojedinačno numeriran, Globus je Z-4, naravno, objavio, jer se i u tom slučaju radilo o najširem javnom interesu.
Kada bi mediji doslovno poštovali instituciju službene ili državne tajne, bilo koje državno tijelo moglo bi na bilo koji dokument koji se doima ili stvarno jest javno neugodan za državu, udariti pečat s oznakom tajne.
Tako bi se država, pod izlikom državnih tajni, zapravo efikasno štitila od građana te bi građanima onemogućavala njihovo elementarno pravo da imaju što je moguće širi i iscrpniji uvod u državne poslove.
Ovdje je zanimljivo, ali i važno napomenuti da niti jedan od autora ili urednika koji su objavljivali uistinu značajne klasificirane dokumente, poput istražnog materijala o ubojstvu obitelji Zec ili poput Z-4, nikada nije priveden.
A Marko Rakar uhićen je, srećom samo nakratko, zbog sumnje da je distribuirao jedan zapravo benigni materijal, koji je nespretnošću Vlade došao u središte žestokih političkih sukoba.
Uhićenje bivšeg bliskog suradnika predsjednika Josipovića, koliko god kratko trajalo, prvorazredni je skandal koji se može usporediti samo s još jednim presedanom: svojedobnim uhićenjem zagrebačkog slobodnog novinara Željka Peratovića, koji je također priveden zbog objavljivanja klasificiranih dokumenata.
Neugodne konotacije
U oba je slučaja država pokazala nevjerojatnu nervozu, s tim da Rakarovo pritvaranje, osim što je načelno neprihvatljivo, izaziva i neugodne dnevnopolitičke konotacije. Baš me zanima kako se, zapravo, osjećao predsjednik Josipović, koji ionako nije u najboljim odnosima s Ministarstvom unutarnjih poslova, kada je čuo da je njegov bliski suradnik iz razdoblja predsjedničke kampanje zadržan u policiji pod sumnjom da je odao službenu tajnu?
Ovo je, naravno, tek digresija.
Ključno je, međutim, založiti se za to da država ne smije represivno reagirati prema bilo kome tko objavi dokument od javnog interesa, neovisno o statusu tog dokumenta.
Radi se o bitnom preduvjetu slobode govora, koja je, pak, preduvjet demokracije kao takve.