Gospodine Milanoviću, pitajte Flegu i Vujića tko je Vjeran Zuppa

Na početku subotnje emisije Intervju tjedna Radija 101, upitala je novinarka gosta Zorana Milanovića da prokomentira kritike koje je u Slobodnoj Dalmaciji na njegov račun iznio ugledni intelektualac lijeve provenijencije Vjeran Zuppa.Vidno uznemireni lider SDP-a je, prekinuvši novinarku prije kraja čitanja Zuppina navoda, uspjenjeno upitao tko je taj da govori nešto o njemu, i što je taj (za razliku od njega) u životu napravio, dodavši da su naravno krivi novinari koji takvima kao što je taj “neznanac” daju medijski prostor.

Bilo je to na samome početku emisije u kojoj se Milanović okomio na sve koji u Hrvatskoj i Europi ne misle kao on, začinivši svoju jutarnju propovijed arhaičnom retorikom iz davnih vremena gipsanog socijalizma koje se ne bi posramili Bakarić, Blažević i Dragosavac zajedno.

I dok su njegove lage rasle sinjski intenzivno, a ton se poput alkarskih mačkula penjao visoko iznad smisla izgovorenih rečenica kao u Gotovčevoj ariji Brblja voda, žrvnji rokću, slušatelji Stojedinice u čudu su otkrivali nepregledne šupljine u memoriji ljepolikog lidera hrvatske ljevice.

On naime - “pobogu rmba” za Hrvatsku, i zato ga ljute kvarni tipovi poput Lalića, Gjenera i Zuppe koji se nazivaju intelektualcima i koji umjesto da ga podrže u njegovom “rmbanju“, uzurpiraju medijski prostor optužujući ga za nedosljednost, autizam, narcisoidnost i klijentelizam.

Rmbanje i oranje

Grmio je taj ponosni izdanak Cetinske krajine žestoko kao nevera kad se spusti s planine Kamešnice na brdo Runjavac i krene put Maloga Mosora, upao je on u rado slušan subotnji eter kao nepoznati brat Begovićeva “Ere s onoga svijeta” kojem nije do šale i lijepe djevojke već do slave i visokog položaja jer čovjek za nas “rmba”, a ignoranti to ne prepoznaju kao svoje uvjerenje i svoj cilj.

Ima li to njegovo “rmbanje” za Hrvatsku ikakve veze s Bandićevim “oranjem” za Hrvatsku, i da li čovjek koji bahato pretendira na mjesto premijera ipak ima nešto zajedničko s odmetnutim partijskim drugom koji pretendira na mjesto predsjednika? Ostvari li se taj bračno-mračni scenarij, hoće li u Hrvatskoj biti mjesta za nas koji ne rmbamo i ne oremo već uz svakodnevne, redom nevažne poslove, nezasluženo zauzimamo medijski prostor?

Svojim je subotnjim nastupom Milanović pokazao najmanje tri pogreške koje bi mu i najdobronamjerniji spinovi ocijenili nedopustivima kad je riječ o javnom nastupu političara: tvrdu aroganciju, nepodnošljivu ignoranciju i potpuni nedostatak dobroga ukusa uslijed gubitka pamćenja. Prve dvije kategorije očito su mu imanentne i tu se teško može nešto učiniti, ali ovo treće je lakše popravljiv feler protiv kojeg ima lijeka.

Jedan mogući lijek je baš taj Zuppa, no nije jedini: u hrvatskoj ljekarni duha ipak ima još mnogo moralno i intelektualno neupitnih autoriteta za koje ne haje prvi esdepeovac, pravih antibiotika koji i u malim dozama teško padaju na želudac onima koji poput njega imaju slabu crijevnu i mentalnu floru. Kad vas takvi drski tipovi uhvate na zub ne bi trebalo stisnuti zube, odmahnuti rukom i praviti se ludim poput onog razmetnog sina iz Držićeva “Dunda Maroja” pa uzvikivati kao što to Milanović čini - non ti conosco!

Mudrost i iskustvo

Budući da od svog prethodnika nije baštinio takvu mudrost temeljenu na bogatome iskustvu, meni ne preostaje drugo nego pomoći našoj vodećoj animal politique i uzviknuti istodobno s njim: Hura, ja znam tko je taj Zuppa, dapače poznajem ga, radim s njim na istome fakultetu gdje je on redoviti profesor na Odsjeku dramaturgije, a za koju Zoran M. na žalost ne osjeća baš nikakvo nagnuće. Šteta, jer je dobra dramaturgija zavidna vještina koja može pomoći političarima u njihovoj teškoj svakodnevnici, uz uvjet da im učenje pravila i krasnoslov nisu problem. Da je primjerice u sedamdesetima pohodio kultno kazalište u zagrebačkome Studentskom centru, znao bi Milanović da je Zuppa onaj isti vražji lik koji je osnovao Teatar &td i bio mu najuspješnijim ravnateljem do dana današnjega, i da je nakon toga još bio svašta: i umjetnički direktor dramskoga programa Splitskog ljeta i dramaturg u više od stotinu predstava, i urednik brojnih časopisa i knjiga bitnih za prapočetke hrvatske demokracije (Razlog, Teka, Telegram, Novi prolog, Frakcija, Teatar i Teorija...).

Pa je još napisao brojne knjige koje bi valjalo pročitati i to s područja književne kritike, teorije književnosti, teorije drame i kazališta, knjige pjesama. A godine 2000., kada smo masovno vjerovali da je moguće pokrenuti Hrvatsku, objavio je Bilježnicu, taj - kako se pokazalo - utopistički ogled o mogućoj kulturnoj politici Hrvatske. Onda su ga neki svjetski autoriteti s Cambridgea, ne pitavši za mišljenje Milanovića, uvrstili u ediciju 2000 outstanding scholars of the 20th century, pa je potom bio dekan naše Akademije, itd., itd.

Teror gnjavatora

Dobro, možda su to podaci koji ne zanimaju političara opće prakse kakav stremi doživotno ostati Zoran Milanović, ali čudi me da mu je promaknuo podatak da se Zuppa politikom bavio aktivno - baš u SDP-u! Doduše, od aktivne se politike odavno odvikao, (a to se dogodilo prije nego li se mladi lav Milanović na politiku navukao) te je tako na sreću mnogih esdepeovaca oslobodio stranku od “terora” unutarstranačkih teoretičara i sličnih gnjavatora. Mogao je dakle doznati tko je taj Zuppa baš u svojoj središnjici jer jedan od esdepeovskih brojnih Savjeta, baš onaj za kulturu i medije, vodi bivši Zuppin student s Akademije. A najviše bi mu taj omrznuti lik mogli približiti bivši ministri Antun Vujić i Gvozden Flego, prepričavajući mu brojne vrijedne pokušaje konsolidiranja hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja koje su poduzimali zajedno s njim dok su bili u Račanovoj vladi.

Sinjska strast u pisanju

Čelnik SDP-a je zacijelo premlad da bi mu u memoriji ostala predstava “Travestije” Zuppinog Teatra &td u kojoj jedan lik daje iskrivljeno viđenje povijesnih ličnosti iz vremena Prvog svjetskog rata, travestirajući svoje velike suvremenike Lenjina, Joycea i Tristana Tzaru upravo na način na koji Milanović tumači i Zuppu, ali i Račana: kroz nezanimljivi verbalni pastiš i neuspjelo parodiranje autoriteta kakav je nesumnjivo prvi predsjednik SDP-a i bio.

“Iako za politiku nije potrebna neka veća priprema, ona i nije tako loša profesija” - rekao je jednom Ronald Reagan. “Ako uspiješ, slijede priznanja, a ako se osramotiš uvijek možeš napisati knjigu.”

Vrijeme je dakle, da se Zoran Milanović svom svojom sinjskom strašću baci na pisanje, a prije toga može upitati baš na Iblerovu trgu tko sam to ja da drsko uzimam medijski prostor samo da bih njega ocrnila. Ovo je naime, moj skromni prilog za njegovu buduću knjigu, a predlažem i naslov poglavlja: “Kako su pasionirani simpatizeri stranke postali razočarani protivnici njezina lidera?”.